• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima

 

Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Generalni ministar fra Michael Anthony Perry OFM uputio je Siromašnim sestrama pismo povodom svetkovine sv. Klare naslovljeno: „Hodočasnice i pridošlice sa svim stvorenjima“. U sastavljanju pisma Generalni ministar nadahnjivao se Papinim okružnim pismom Laudato si' u kojemu papa Franjo donosi razmišljanja o „brizi za zajedničku kuću“. Generalni ministar je pronašao u Klarinu životu primjere koje je uspio povezati s Papinim mislima. Pokušat ću promatrati sv. Klaru prateći njegovo pismo.

Uzmemo li da je stvoreni svijet naša zajednička kuća, da smo, kako je sv. Franjo doista razumijevao, svi braća i sestre, onda naši čini nisu samo naši, nego se odražavaju na sve ukućane. Mi smo oni koji ponajprije svojim duhom zagađujemo ili pročišćavamo zrak koji svi udišemo. U svjetlu toga zaustavljam se ponajprije na Klarinom imenu.

Samo njezino ime povezano je s prvim stvorenjem koje je pozvano u postojanje snagom Božje volje: svjetlost. Ako je u nakani majke Hortulane i bilo potajne želje da njezina kći bude sjajna, svijetla i slavna po mjeri društva, Klara je shvatila da je njezino ime poziv da obasjava svijet sebedarjem, a ne da zgrće slavu. Privučena primjerom sv. Franje prigrlila je život neposjedovanja, neprisvajanja, izvlaštenja. I u tome pozivu nije se smatrala divom, nego krhkom biljčicom.

Siromaštvo i bolest, koje joj je Gospodin poslao da ostane malena i u svemu ovisna o Njemu, otvorili su joj oči za bližnjega: opažala je potrebe sestara i odgovorila na njih majčinskom brigom i brižnošću. Prihvativši sestre kao Očev dar (usp. OporKl 25), ona se stavila u službu poziva svake pojedine, brinući se i za njihove duše i za njihova tijela (usp. LegKl 38). U sv. Damjanu razvila je ono što Papa naziva „kultura brige i njege“ (Laudato si', 231). U tu kulturu brige i njege osim sestara bili su uključeni svi potrebiti koji su kucali na vrata samostana. Klara je i dar molitve upotrijebila kao oblik brige za druge, počevši od molitve za očuvanje poziva svoje sestre Janje, preko molitve za ozdravljenje ovoga ili onoga, do molitve u trenutcima opasnosti rata i nasilja.

U svojoj Oporuci, na samome početku, Klara spominje nebrojena Božja dobročinstva za koja ona i sestre zahvaljuju (usp. OporKl 2). Njezina pisma dokazuju da je bila duša zahvaljivanja i klicanja. Znamo da je to plod malenosti. Generalni ministar u pismu spominje Klarino klicanje nad isprošenim komadićima kruha. Te je komadiće netko odbacio, a za nju oni predstavljaju brigu Oca milosrđa, „Darovatelja našega“ (isto). Kako bi mogla odbaciti ono što joj je milosrdni Otac darovao? „Ne polaže pravo – piše Generalni ministar – i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da 'je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha' (Laudato si')“. Klara nam pokazuje kako ne pripada konzumističkom mentalitetu i „kulturi odbacivanja“, koje spominju i Papa i Generalni ministar u svojim pismima, pojave koje danas toliko uvjetuju međuljudske odnose kao i naš odnos prema stvarima. Kaže se da kakav stav čovjek ima prema kruhu takav ima i prema drugome čovjeku. Klara se veselila svakoj svojoj sestri. Nije nijednu odbacivala. U svome Pravilu donosi propise o tome neka se opatica ne priklanja samo jednoj strani, nego neka sve sestre ljubi jednako, kao i to neka sestre slušaju potrebe jedne drugih i odgovore ljubavlju i brigom još većom od majčine (usp. PrKl 4. i 8. pogl.).

Odabravši živjeti prepuštena brizi Oca milosrđa, Klara je bila ovisna o milosrdnoj ljubavi dobročinitelja. No i u tome može se živjeti na račun drugih i zgrtati ili nepromišljeno trošiti. Stoga sv. Franjo u pjesmi Siromašice, čujte opominje sestre neka mudro postupaju s „Gospodnjim milodarom“ (SirČuj 5). Generalni ministar spominje prizor kada je Klara jedini preostali kruh podijelila na dva jednaka dijela, namijenivši jedan za četvoricu braće, a drugi za pedeset sestara. Ovo nerazmjerno dijeljenje kruha otkriva nam njezino duboko povjerenje u Gospodina koji neće dopustiti da uzmanjka kruha onima koji se u njega pouzdaju, „dokazujući da 'je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora' (Ps 37,16)“ (fra M. A. Perry, Hodočasnice i pridošlice).

Na zahvaljivanje i zahvalnost u staležu siromaha nadovezuje se pitanje rada. Za Klaru rad je milost, dar od Boga, stoga taj dar valja upotrijebiti vjerno i predano na zajedničku korist, u skladu s načinom života što su ga sestre odabrale i zavjetovale (usp. PrKl 7). Studije o Klari i životu prvih damjanitkinja pokazuju kako su one preokrenule vrijednost rada. Njihova gospodarska djelatnost bila je vođena protugospodarskim mjerilima. Radile su da bi poklanjale siromašnim crkvama, a možda su izrađivale odjeću i za gubavce koje su njegovala braća. Premda sposobne, Klara i sestre nisu htjele postati gospodarska sila svojim izvrsnim ručnim radovima, kako se dogodilo s flandrijskim beginama i humilijatima (usp. studiju M. Bartolija, Klara Asiška, Samostan sv. Klare & Laudato d.o.o., Zagreb, 2009, str.80-87).

I još jedno zapažanje Generalnog ministra: Klara je bila otvorena promatranju ljepote Stvoriteljevih djelâ. Tako je poticala vanjske sestre „da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla“ (PostKl 14,9). Sestre su izlazile iz klauzure s određenim zadatkom što su ga imale obaviti u korist zajednice i, kako propisuje Pravilo, ne izbivati dugo, „osim ako traži očita nužda. A moraju se časno ponašati i malo govoriti, kako bi se mogli uvijek izgrađivati oni koji ih promatraju“ (PrKl 9,12-13). Unutar tog strogog propisa Klara potiče sestre da prošire svoj pogled na stvoreni svijet, da u njemu potraže ono što nam Gospodin besplatno daje i što je lijepo i korisno samim svojim postojanjem. Time Klara potiče sestre i nas danas, da, kako kaže Papa, iziđu iz utilitarističkog pragmatizma, kako ne bismo – ne znajući se diviti i cijeniti lijepo u Božjem stvorenju – svaku stvar pretvorili u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula (usp. Laudato si', 215). Spomenula bih na tu temu i Klarinu pokoru koju mi danas smatramo pretjeranom. I nju valja promatrati kroz besplatnost Božjega dara u stvarima koje nas okružuju. Klara se usudila krajnje odricati u hrani, snu i odjeći kako bi stavila granice svojim neposrednim interesima.

Sv. Franjo i sv. Klara smatrali su sebe i svoje sljedbenike hodočasnicima i pridošlicama na ovome svijetu. Tako je Generalni ministar i naslovio svoje pismo tumačeći kako hodočasnik sa sobom nosi ono bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost, u prolazu je, ne može si prisvojiti ništa, ne zahtijeva prava ni povlastice, osim povlastice da ništa ne posjeduju.

Čitajući oba pisma, i Papino i ono Generalnog ministra, u svjetlu života i poruke sv. Klare, imamo se što zapitati o svojim odnosima prema Gospodinu, prema njegovim djelima i darovima. Za nas sljedbenike sv. Franje i sv. Klare uvijek ostaje poziv na malenost, besplatnost, zahvaljivanje i uzvraćanje svega Gospodinu. Kontemplacija na koju nas oboje naših svetaca potiče pomoći će nam da se ne izgubimo u pretjeranoj ili slijepoj borbi za očuvanje stvorenoga, a zaboravimo na Stvoritelja i njegove zasade. Jer premda nam stvorenja govore o Stvoritelju, Franjo je izjavio da na ovome svijetu „ništa tjelesnoga nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“ (2PKle 3). Istinski klanjatelji bit će uvijek odcijepljeni od stvorenoga i stoga istinski čuvari stvorenoga.

Nadmoćno pobjeđujemo

 

„Nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi“

(Rim 8,37)


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Nasljedovanje Isusa Krista za sv. Klaru uključuje određenu borbu protiv „bijednog i ispraznog svijeta“ (OporKl 8), izlazak iz njega, ulazak u život pokore (usp. OporKl 24; PrKl VI,1) te pobjedu u Kristu pobjedniku, „da ne mognete posve podleći onomu s kojim se borite i da mognete uskim putem i na tijesna vrata ući u kraljevstvo nebesko“ (1PJa 29). Duhovna borba česta je tema u otačkoj književnosti i bila je Klari dobro poznata; iz nje preuzima i sliku borbe gologa s golim: „znate da se obučeni ne može boriti s golim, jer će brže biti oboren na zemlju onaj koga imaš za što primiti“ (isto, 27). Slika je preuzeta iz Homilije o evanđeljima sv. Grgura Velikoga i govori o duhovnoj borbi kršćanina protiv demona. Klara je preuzima jer potkrepljuje njezino uvjerenje o nužnosti potpunoga siromaštva kako bismo mogli i „kraljevati s Kristom“ (isto).

Nasljedovanje Isusa Krista jest sudjelovanje u cjelokupnom otajstvu Krista koji se gol borio s golim „gol viseći na križu“ (OporKl 45) te kao „siromašni Raspeti“ „za sve nas podnese muku križa, izbavi nas iz vlasti kneza tame koja nas je držala sputane u okovima zbog prijestupa prvog roditelja i pomiri nas s Bogom Ocem“ (1PJa 14). U Klarinoj soteriološkoj misli siromaštvo je bilo za Krista sredstvom pobjede u borbi protiv starog neprijatelja „koji nas je držao sputane u okovima“. Krist, Kralj svih vjekova ne ulazi u borbu s oružjem u koje se pouzdajemo mi ljudi, bilo siromašni bilo bogati; on ulazi u borbu gol, bez bogatstva i moći, „oplijenivši sama sebe“, „uzevši lik sluge“ (usp. Fil 2,6.7). Vrhunac borbe bio je na križu kada ga protivnik nije nikako mogao oboriti na zemlju povicima: „Siđi s križa!“ (Mk 15,30). Gospodin naš Isus Krist pobijedio je zlo i Zloga dajući i nama sposobnost da pobijedimo u njegovoj bitci: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećava i daje (…); znate da se ne može služiti Bogu i bogatstvu (…); znate da se obučeni ne može boriti s golim (…); znate da se ne može ostati slavan na svijetu i ondje s Kristom kraljevati; znate da će prije deva moći proći kroz uši iglene nego bogataš u kraljevstvo nebesko“ (usp. 1PJa 25-28).

Do Kristova dolaska, piše Klara, ljudi „bijahu veoma siromašni i ubogi, trpeći preveliku oskudicu nebeske paše“, ali u njemu su „postali bogati posjedujući kraljevstvo nebesko“ (isto, 20). Snažna je Klarina vjera u Kristovo obećanje kraljevstva nebeskoga, a da bi njezino opredijeljenje i borba za posvemašnje siromaštvo proizlazilo samo iz osobne askeze. Ne, radi se doista o sudjelovanju u borbi koju je započeo Gospodin Isus Krist da zbaci staroga neprijatelja i „razori djela đavolska“ (1Iv 3,8). Klara, kršćanka, krštena imenom koje podsjeća na Uskrs i pobjedu svjetla nad tamom, u nasljedovanju siromašnoga i poniznoga Krista iskusila je preporođenje svojega bića u Kristu, kao novo krštenje. Krist siromašni, koji je za nju uvijek „Sin Svevišnjega“ (3PJa 17), za nju je istinsko svjetlo, prosvjetljenje i mudrost kojom ona također pobjeđuje svijet i kneza ovoga svijeta: „vidim kako ti, potpomognuta divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca“ (isto, 6).

Slično kao Franjo koji potiče braću neka pomno čuvaju riječ Božju – jer sotona „želi da čovjek ne upravlja svoj duh i srce Gospodinu Bogu, pa obilazeći okolo želi (…) ugrabiti srce čovjekovo i iz pamćenja izagnati riječ i zapovijedi Gospodnje“ (NPr XXII 16-20) – Klara također potiče: „drži se njegove presvete majke koja rodi tolikoga Sina da ga nebesa ne mogu obuhvatiti, a ona ga je ipak primila i zatvorila u maleni prostor svete utrobe i u djevičanskom krilu nosila“ (3PJa 18-19). Nositi Riječ u svom srcu, čuvati je, zadržati i donositi rod u ustrajnosti (usp. NPr XXII 17) najveće je čovjekovo dostojanstvo, jer on poput Marije postaje Božje „boravište i sjedište“. Klara vidi opasnost da nam se iz srca ugrabi Riječ: „Tko da se ne boji zasjeda čovjekova neprijatelja, koji sjajem trenutačne i lažne slave smišlja da sroza ni na što ono što je veće od neba“ (3PJa 20), tj. vjernu dušu Kristova učenika koja se po Duhu Svetomu – po ljubavi koje bezbožnici nemaju – sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom (usp. 1PVj 8; 3PJa 20-22)? U toj borbi pobjeđujemo oslanjajući se na onoga koji je Istina koja oslobađa: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,31-32). Očuvati ovu nastanjenost Bogom, koju nam je zaslužio Gospodin Isus Krist, ostati u njegovoj riječi, u njemu samome, za Klaru je, kao i za Franju, prvi zadatak „pošto ostavismo svijet“ (NPr XXII 9). To zahtijeva veliku borbu, budnost, ustrajnu molitvu „da mognete umaći svemu zlu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (usp. NPr XXII 27).

Kao glavno oružje u tom duhovnom boju Klara uzima „poniznost i siromaštvo“, put kojim je hodio Gospodin i njegova presveta Majka (usp. 3PJa 25; PrKl VI,7; XII,13). Varaju se oni koji svoje pouzdanje stavljaju u zemaljsko bogatstvo, moć i slavu: „makar se njihova oholost do neba uzdigla i njihova glava oblake dotakla, na kraju će poput smeća propasti“ (3PJa 28). Stoga, „što držiš, drži, što činiš, čini, ne puštaj“, „ne spotiči se, neka ti se ni prašina ne hvata stopala“, „ne vjeruj ničemu, ne pristaj ni uza što, što bi te od nauma odvratiti htjelo, što bi ti na put stupicu stavljalo kako ne bi u onom savršentvu kojim te Duh Gospodnji pozva ispunila Višnjemu zavjete svoje“ (usp. 2PJa 11-14).

Sama sv. Klara „plamtjela je odlučnošću snage“, “pojasom razboritosti opasana (…), ognjem ljubavi zapaljena! Ona je nježnim rukama“ – „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7), tj. svojim sudjelovanjem u kenozi Sina Božjega – „tako izmicala jedra bijesnim vjetrovima da navala podrugljive oluje nije mogla uništiti mirnoću njezina duha“ (OkrKl 14.17-18). Slično ona potiče i Ermentrudu: „Neka te ne zbuni buka svijeta koji poput sjene bježi. Neka te ne zalude isprazne utvare varljiva svijeta. Na zov pakla zatisni uši i hrabro skrši njegove kušnje“ (PEr 6).

Kao utočište za vrijeme borbe Klari služi molitva koja je jedan oblik siromaštva i poniznosti jer siromah sve prima od Gospodina: „Uvijek moli i bdij“ (PEr 13). To je molitva „čista srca“ (usp PrKl X,10), „beskvasna“ života (usp. LegKl 7). To nije molitva usredotočena na naše malo ja, nego je to klanjanje u duhu i istini (Iv 4,23.24), molitva osjećajima i dušom samoga Sina (usp. Fil 2,5; usp. Časoslov Muke) koji moli „za njih, a ne za svijet. Blagoslovi i posveti ih i za njih posvećujem samog sebe. I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu u tvome kraljevstvu. Amen“ (usp. 1PVj 16-19). Iz toga razloga se Klara stalno preporučivala u molitve onih s kojima se dopisivala (usp. 1PJa 35; 2PJa 25; 3PJa 42; 4PJa 39; Per 17) i dijelila istu duhovnu borbu.

Klara je malu povijest svoje osobe i svoje zajednice promatrala smještenu u okvir velike povijesti spasenja. Zato su njezini izričaji snažni, zahtjevi uporni i poticaji ustrajni. Kad nas je Gospodin jednom odabrao i pozvao, zauvijek smo neopozivo njegovi i borimo se za njegovu stvar. Postajemo dionici njegove (Kristove) kenoze, ali i njegove slave – „S njim ako trpiš, s njim ćeš kraljevati“ (usp. 2PJa 21) – i moći: „Izgorjesmo od molitava one svetice“, vikali su zlodusi (usp. PostKl IV,20; VII,14; LegKl 27). Onaj koga slijedimo jest nevini Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta (usp. 4PJa 8), a koji nas želi za svoje suradnike koji pridižu „klonule udove njegova neizrecivog tijela“ (usp. 3PJa 8).

Plodovi dostojni pokore

 

„Plodovi dostojni pokore“ (1PVj 4)


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Jakov Vitrijski, svjedok pojave novih duhovnih strujanja unutar zapadnog kršćanstva 13. stoljeća, ovako piše o prvobitnim sljedbenicima sv. Franje i sv. Klare: „Mnoge osobe obaju spolova, bogataši i svjetovnjaci, ostavivši sve poradi Krista, bježali su iz svijeta. Nazivali su se manja braća i manje sestre (…). Danju ulaze u gradove i sela trudeći se djelovanjem pridobiti druge, a noću se vraćaju u eremitorij ili na samotna mjesta te bdiju u kontemplaciji. Žene pak zajedno borave u različitim hospicijima blizu gradova. Ništa ne primaju, nego žive od rada svojih ruku“ (1Vitr: FI str. 1585s). U ovome odlomku nalazimo nekoliko elemenata koje bismo mogli nazvati plodovima pokore/obraćenja spomenute braće i sestara: izvlaštenje, izlazak iz svijeta, malenost, rubnost, djelovanje među ljudima, kontemplativna molitva, bdijenja, zajedništvo, besplatnost, uzdržavanje vlastitim radom. Zaustavila bih se na jednome od tih plodova njihove pokore: rad „vlastitim rukama“.

Ulaskom u Red, braća i sestre morali su rasprodati svoju baštinu i razdijeliti novac siromasima (usp. NPr 2,4; PPr 2,5; PrKl 2,8). Kao siromašni, bez posjeda i prihoda morali su pronaći novi način stjecanja sredstava za život i novi oblik odnosa s drugim ljudima. Počeli su raditi među ljudima i naviještati mir (usp. Opor 27), dijeliti s njima – „sva dobra uzvraćati Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 17,2) – i nisu se borili niti branili materijalna dobra i društveni položaj.

Asiška Povelja mira iz 1203., dopunjena onom iz 1210., zahtijevala je od vodećih stranaka međusobnu suradnju radi „slave i dobrobiti grada Asiza“. Spomenute stranke imale su stoga dobar razlog za pospješivanjem mira i privrede. Franjo je sa svojim sljedbenicima prozreo trik. On i njegovi radili su s posve drugim ciljem. Iz tog ekonomskog obrata proizlazi njihova povijest. Nepotvrđeno pravilo (NPr) govori o njihovoj povijesti koja nastaje iz rada; Klarino Pravilo je poziv Redu – koji je u trenutku potvrde njezina Pravila bio preplavljen velikim kontroverzijama – da se vrati početnoj zamisli Utemeljitelja upravo u točki koja se odnosi na siromaštvo, malenost, rad i služenje.

Toma Čelanski je u Prvom životopisu, i to u drugom dijelu koji opisuje posljednje dvije godine Franjina života, nesvjesno prenio poruku. U § 104 nalazimo kako Franjo kritizira izmijenjeno poimanje braće o radu. Neka su braća zauzela položaje kao svećenici i prelati, dok su druga izgubila zanimanje za prvobitni oblik rada, „prvotna djela“ (prima opera). U prethodnom odlomku Franjo se želi povratiti „prvobitnoj poniznosti (…). Ponovno je htio dvoriti gubavce i želio biti izvrgnut preziru kako je to nekoć bilo“ (1Čel 103). Braća su ne samo napustila prvobitni rad nego su prestala raditi dok su, međutim, Franjo i njegovi prvi drugovi postavili rad kao temelj svoje vita (kako su nazivali svoj zajednički život).

Pišući životopis na temelju materijala prikupljenog za svečevu kanonizaciju, Toma Čelanski iznosi činjenice na svoj način. Franjinu želju da „počne služiti Bogu savršenije“, kao i onu poznatu izreku: „Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili ništa napredovali“ (1Čel 103) on tumači u svrhu isticanja svečevih kreposti i želje da ih još stekne. Međutim, Franjina žalost značila je nešto drugo.

Usporedimo li odlomak Tome Čelanskoga s Franjinom Oporukom, bit će nam jasnije. U Oporuci Franjo izjavljuje: „I ja sam svojim rukama radio i hoću raditi i odlučno hoću da sva druga braća rade častan posao. Oni koji ne znaju – a Franjo vrlo dobro zna koja su to braća (vidi 1Čel 104) – neka nauče, ne radi pohlepe da prime plaću za rad, nego radi primjera i da odagnaju besposlenost“ (Opor 24-25).

U 1Čel 103 Franjo se želi povratiti početcima kako bi braći pružio primjer. Svjestan je da zbog tjelesne nemoći i bolesti to ne može. U Oporuci Franjo izjavljuje da sva braća imaju raditi „radi primjera“ drugima. Ne radi se o tome da braća općenito rade i odagnaju besposlicu, nego da rad bude takav da ima pravu društvenu poruku: „Sva pak braća neka propovijedaju djelima (operibus)“ (NPr 17,3). Braća su radila za one koji su bili isključeni iz društva i u velikoj potrebi. Radila su za pravednu raspodjelu dobara koja nam Bog daje, Franjo bi rekao: „sva dobra uzvratiti Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 18,2). Izričaj „dati primjer“ kod Franje i kod Klare ne smijemo svesti na uzorno vladanje. Uzorno vladanje bilo je ono koje poštuje dogovorena pravila, ne ugrožava postojeće društvo i doprinosi ugledu grada. Za prvobitno franjevaštvo „dati primjer“ znači upravo suprotno: snažnu kritiku na postojeću etiku koju su braća izričito i načelno odbacila u NPr 17,10-13.

Sedmo poglavlje NPr govori nam o prvobitnom načinu rada braće: braća su služila i radila „u drugih“ (7,1). Budući da je Pravilo plod izmjene iskustava na bratskim sastancima, ono donosi kriterij izbora rada i služenja koji su za braću – kako će reći sv. Klara sestrama – „časna i korisna zajednici“ (PrKl 7,1). Braća moraju biti „manja i podložna svima“ kod kojih rade i služe.

Riječ sluga (servus) i njezine istoznačice česte su u ranoj franjevačkoj književnosti i označava ponajprije njihov rad, a onda općenito sve djelovanje braće i sestara. Razlog je tomu što su oni vidjeli čitav svoj život kao služenje djelovanju Duha Svetoga. U odnosu na druge smatrali su se „beskorisnim slugama“, tj. onima od kojih ne dolazi nikakvo dobro, nego svako dobro dolazi od Gospodina. Jednako tako, smatrali su bogohuljenjem ljubomoru i zavist na dobra koja vide kod drugih, jer i u drugome dobro izvodi i dariva Gospodin.

Sv. Klara smjestila je propis o radu u središte svojega Pravila, odmah nakon forma vitae (6. poglavlje). Time pokazuje da se radi o nečemu od velike važnosti za njezin način života. I za nju nasljedovanje Krista ide preko poniznog napora tjelesnog rada kao oblika svakodnevnog izvlaštenja. Za nju je rad vlastitim rukama jedan od temeljnih vidika vlastitog iskustva. Nakon obraćenja i primanja znakova pokore u noći Cvjetnice, Klara započinje svoj pokornički život upravo kao radnica, služavka u benediktinskoj opatiji. To je bio razlog velikog bijesa njezinih rođaka. Klara je sve do posljednjeg dana svojega života htjela raditi, ne samo da ukloni opasnost besposlice, nego da pruži primjer sestrama koje će doći nakon nje. Za nju je to bio znak malenosti.

Raditi vlastitim rukama nije izvorno Klarina zamisao za posvećene žene. Bilo je to zajedničko svim ženskim pokorničkim pokretima njezina vremena. Čak niti vrsta rada koji se obavljao u sv. Damjanu nije izvorno njezina. Izradom i obradom različitih tkanina bavile su se i ostale ženske zajednice. Razlika je, međutim, u samom načinu rada. Klara nije htjela od rada načiniti trgovinu niti slavu. Dok su samostani beginâ i humilijatâ postajali sve poznatiji po bujnoj tkalačkoj djelatnosti, Klara i njezine sestre proizvodile su da bi poklanjale siromašnim crkvama ili odjenule bolesne, siromašne i gubavce, a živjele su od milostinje koja bi im se dala za rad. Bilo je to s njihove strane ono „duhovno ponašanje“, „podložnost svakom ljudskom stvorenju“ koje Franjo spominje u Nepotvrđenom pravilu (16,7).

To što je Klara i kao teško bolesna toliko držala do rada i što je teško bolesni Franjo žarko želio ponovno dvoriti gubavce bilo je stoga što je rad bio tijesno povezan s njihovim životnim izborom služinskog stanja: „budući da sam svima sluga i podložnik, svima moram služiti“ (usp. 2PVj 1.2), piše Franjo, a za Klaru se svjedoči da „nije zazirala upravo ni od jednoga služničkog čina“ (LegKl 12). Misliti i činiti drugačije značilo je živjeti po tijelu, „ne činiti pokoru“ (usp. 2PVj 63-65), „biti tjelesan“ i na koncu „ne spadati među braću“ (usp. NPr 10,4).

Franjo i Klara te njihovi prvi sljedbenici svojim su radom izgrađivali ljude i povratili dostojanstvo radnicima. Nisu se bojali niti odbacivali laborem, napor, teški rad (usp. OporKl 27; PrKl 6,2) jer su neprestano promatrali u „zrcalu“, „u sredini zrcala“ „bezbrojne napore i muke“ koje je Gospodin naš Isus Krist „podnio radi otkupljenja ljudskoga roda“ (4PJa 22) te su tako i sami svojim oblikom života drugima postali „ogledalo“ i „plemeniti primjer“ (usp. OporKl 21.22).

Franjino spominjanje na početku Oporuke njegova boravka među gubavcima, kao početka njegova „činiti pokoru“, nije toliko ispovijest koliko opomena da je i naše mjesto među njima. To i samo to preokreće „u duševnu i tjelesnu slast sve ono što je gorko“ (usp. Opor 1-3). Franjo i Klara prigrlili su za sebe „najniže poslove“ (PostKl 2,1) kojih je naša svakodnevica prepuna. Samo takve poslove smatrali su „časnima“ i „korisnima“, dostojnima njihova oblika života (usp. PrKl 7,1). Svi drugi napori i brige više su tjelesne naravi koji nam na koncu – piše Franjo – oduzimaju sve talente i moć i znanje koje mislimo da imamo (usp. 2PVj 83) dok ovaj „kratkotrajan napor/labor“ – piše Klara – donosi nagradu vječnoga blaženstva i umnožen „njegov“ (Gospodinov) talent (usp. OporKl 23.18) ili „slovo“ koje nije pripisano „tijelu“ nego je riječju i primjerom uzvraćeno „višnjemu Gospodinu komu pripada sve dobro“ (7Opom 4).

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu sv. Klare

 

HODOČASNICE I PRIDOŠLICE

SA SVIM STVORENJIMA


Predrage sestre,

ove godine okružno pismo Laudato si’ pape Franje pruža nam prigodu da uzajamno podijelimo nekoliko razmišljanja o “brizi za zajedničku kuću” suočavajući se sa iskustvom Klare Asiške. Smatram važnim zajedno s vama ponovno pročitati snažni poticaj Pape na onu kršćansku ekologiju koja se tiče svih nas. Znamo da Klara ne govori izričito o toj tematici, ali je moguće u njezinom životu i u njezinim spisima pronaći neke tragove koji otkrivaju njezin senzibilitet i koji mogu pružiti neke izazove za vas današnje Siromašne sestre.


Biti rođeni da rađamo

Klara je u sebe duboko ucijepila svijest da je bila rođena i da neprestano prima život i hranu iz ruku Oca milosrđa “koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske” (PovSir 6): osjeća se ljubljenom kćeri i prepoznaje Božje očinske crte na licu njegova sluge Franje. Otac sveti Franjo je za nju “saditelj” (OporKl 38) i više puta, definirajući se u odnosu na njega, Klara izabire sliku  biljčice (plantula). “Ja, Klara, biljčica svetoga Oca” (OporKl 37) piše također na završetku života u svojoj Oporuci, koristeći tu sliku koja izražava potrebu strpljive i ljubezne brige i njege, potrebu da bude hranjena i podržana u njezinoj vlastitoj krhkosti. Klara zna da je potrebita da prima njegu i priznaje se biljčicom, ali jednako se zna staviti u odnos s drugima kao majka koja hrani i brine se:   poznaje mudrost i strpljivost ratara kad ide ususret potrebama sestara. Tolika svjedočanstva u Postupku proglašenja svetom otkrivaju njezinu sposobnost slušanja i nježne brige prema svakoj, u jedinstvenosti svake sestre. Za nju su sestre dar primljen iz ruku Očevih (usp. OporKl 25): dobro koje treba čuvati s nježnošću i snagom, stavljajući se u službu poziva svake pojedine.

 

Klara ima sućuti i brige za dušu i tijelo sestara (usp. PostKl 8,3): odgajajmo se i mi za tu “kulturu brige i njege” (Laudato si’, 231), da ostvarimo jedinstvo u svome životu, da ne suprotstavljamo tijelo duhu: “naučiti se prihvaćati vlastito tijelo, brinuti se za njega i poštovati njegova značenja jest bitno za istinsku ljudsku ekologiju” (Laudato si’, 155). To može izazvati i uključiti vas sestre i vaše zajednice: pitajte se kako njegujete i brinete se za svoj unutarnji život, kako su njegovani i hranjeni odnosi među sestrama, koliko se dajete odgajati od mudrosti stvorenja, koliko jednostavne i svakidašnje geste i za vas postaju prispodobe Evanđelja nasljedujući Isusa koji je u naviještanju Kraljevstva polazio upravo od konkretnoga života: od kruha, sjemena, loze, žita... (usp. Laudato si’, 97).

 

Zahvalnost i uzajamno dijeljenje

Jedan drugi vidik što ga ističu izvori upućuje nas na odnos Klare sa dobrima stvorenjâ. Kao siromašna, “veoma veselo je primala ostatke milostinjâ i komadiće kruha koje bi milostinjari donijeli i, gotovo rastužena nad cijelim kruhovima, veoma je klicala od radosti zbog komadića”, kako podsjeća Legenda (LegKl 14). Postoji u njoj neki odgovor zahvalnosti, uvažavanja, priznavanja za ono što joj biva darivano. Njezino ponašanje prožeto umjerenošću i trezvenošću pokazuje sa svom jasnoćom krajnji odmak od konzumističkog mentaliteta i od “kulture odbacivanja” (usp. Laudato si’, 16.22.43.123.220) koji toliko uvjetuju naš način odnosa sa osobama i sa stvarima. Komadići kruha, odbačeni sa stola bogataša, za nju postaju motiv radosti, jer joj omogućuju da potpunije kuša okus siromaštva. Klara umije prihvatiti dar  komadića kruha koji joj daju kao milostinju pronalazeći u njemu dar Darivatelja. Ne polaže pravo i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da “je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha” (Laudato si’, 50).

Klara ne izrabljuje stvorena dobra, nego ih prihvaća kao dar, primajući ih u funkciji života i kao odgovor na vlastitu potrebu, ali tako da ih ne prisvaja. Stoga može biti otvorena uzajamnom velikodušnom dijeljenju onoga što je primila. Sestra Cecilija pripovijeda da Klara polovicu jednog jedinog kruha koji je ostao u samostanu šalje fratrima (usp. LegKl 15), ostvarujući nerazmjerno dijeljenje tako što je jednako podijelila kruh među sestrama – kojih je bilo pedeset – i među braćom, kojih je vjerojatno bilo četvorica (usp. PrKl 12,5-7). Klara se, puna povjerenja, prepušta providonosnim rukama Oca milosrđa koji ne dopušta da uzmanjka hrana onima koji se u njega uzdaju, dokazujući da “je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora” (Ps 37,16). Dijeli s drugima što je primila da bi mogla poslužiti sve; zna primati, ali ne zlorabi dara, uzvraćajući ga s povjerenjem i velikodušnošću u dijeljenju sa braćom.

To je stil koji stavlja u pitanja vas sestre i nas braću s obzirom na uporabu dobara i upravljanje sredstvima koja posjedujemo; raskrinkava naše traženje i možda polaganje prava na povlastice koje će nas dovesti da očekujemo primiti nešto više u odnosu na druge; stavlja nas u pitanje s obzirom na mjeru dijeljenja s našom braćom, na stav zahvalnosti ili pohlepe i zgrtanja. Zar nas zdrav i ispravan odnos sa stvorenim dobrima, u konačnici, ne vraća ponovno onom izboru malenosti koju smo prigrlili, pozivajući nas da ne zgrćemo, da si ne prisvajamo, da ne rasipamo, nego da primamo sa zahvalnošću i da uzvraćamo u uzajamnom dijeljenju?

 

Udivljenje i pohvala za ljepotu stvorenoga

Slobodni stav Klare prema stvorenjima dopušta joj da bude otvorena da u ljepoti djela prepozna nazočnost Stvoritelja. Sestra Angelucia pripovijeda da, kad je slala sestre izvan samostana za neku službu, “poticala ih je da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla” (PostKl 14,9). Sestre kojima se Klara obraća imaju zadatak koji treba izvršiti, ali njihova pozornost ne smije biti obuzeta samo stvarima koje treba učiniti ili obvezama, nego se njihov pogled treba proširiti na svijet i na ono što je Bog u njega stavio: “biti pozorni na ljepotu i ljubiti je pomaže nam da iziđemo iz utilitarističkog pragmatizma. Kad se ne nauči zaustaviti se da se divi i cijeni lijepo, nije čudno da se svaka stvar pretvara u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula” (Laudato si’, 215). To je gledanje s pozornošću onoga koji umije zamijetiti ljepotu, sklad i život stvorenih stvari: Klara umije vidjeti lijepo i dobro, prije nego ono korisno. I nasljedujući primjer Franje, kaže nam da iz takvog “gledanja” treba proizaći “vjerovanje” koje se izražava u pjesmi pohvale Stvoritelju. Pohvala Bogu ima primat nad djelima, također i nad onima koja su  dobra, i vaš život treba biti himan pohvale Gospodinu također i za dar stvorenja koje treba gledati s pažnjom, poštivanjem, zahvalnošću (usp. Laudato si’, 85.233).

Papa nas podsjeća da “ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti udivljenju, ako više ne govorimo jezikom bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naši stavovi će biti stavovi gospodara i potrošača ili samo izrabljivača prirodnih bogatstava, nesposobni da postavimo granice svojim neposrednim interesima. Naprotiv, ako se osjećamo duboko ujedinjeni sa svim onim što postoji, uzdržljiva skromnost i briga proizaći će na spontan način” (Laudato si’, 11). To postaje izazovom za svaku sestru da njeguje i čuva stav uzvraćanja u pohvali Darivatelju za sve njegove darove. I ujedno je poziv za zajednicu da učini izbore poštivanja okoliša, skromnosti života i pozornosti prema rasipnosti, upravljanju zgradama na mudar i dalekovidan način, vrednovanju okoliša, brizi za ljepotu i sklad prostora (usp. Laudato si’, 147), to jest uspostavi “odnosa odgovorne recipročnosti između ljudskog bića i prirode” (Laudato si’, 67).


Od pohvale do sudjelovanja u stvarateljskom djelu gospodina

Klara ima duboku svijest da je stvorenje, ali isto tako osjeća se pozvanom surađivati u stvarateljskom djelu Božjem. Za nju je rad milost koju joj Gospodin daje, i treba biti u službi svih: “Sestre, kojima je Bog dao milost da rade, neka poslije Trećeg časa vjerno i predano obavljaju posao koji je častan i zajednici koristan” (PrKl 7,1).

Također što se tiče posla pojavljuju se iste crte: to je služenje općoj potrebi koje od svake sestre zahtijeva “vjernost i predanost”; to je prostor u kojemu pružati brigu i pozornost, u kojem se osjećati čuvarima dobra sestara i braće, u kojemu tražiti i izražavati ljepotu “znaka” lijepog lica Božjega. Rad shvaćen kao sredstvo uzdržavanja i mogućnost služenja, protiv svakog oblika prisvajanja ili traženja priznanja, ostaje povlašteno mjesto u kojemu treba živim držati “duh svete molitve i pobožnosti, kojemu sve druge vremenite stvari trebaju služiti” (PrKl 7,2), tražeći “sazrijevanje i posvećenje u ispreplitanju između sabranosti i rada” (Laudato si’, 126).

Možda nije beskorisno upitati se o dimenziji rada u vašem životu i u tkivu zajednice. Pitati se, naime, je li vrijeme rada u funkciji služenja sestrama i braći, je li življeno s uvjerenjem da se time sudjeluje u stvarateljskom djelu Božjem i s odgovornošću da se zna da se je čuvar drugih i čuvar stvorenja. To su pitanja na koja se samo prividno može dati lak odgovor, ali koja se stvarno tiču područja upravljanja vremenom, zajedničarskog stila, različitih mogućnosti svake pojedine sestre, različitih doba života.

Predrage sestre, Klara vam, po Franjinu primjeru, povjerava stil života koji se može sažeti u malo riječi: biti “hodočasnice i pridošlice u ovome svijetu” (PrKl 8,2). Hodočasnik ima sa sobom bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost. On je na prolazu, ne može si prisvojiti ništa, niti zahtijevati prava i povlastice, nego se sav povjerava velikodušnosti ljudi i Božjoj providnosti. Kako je aktualan ovaj ekološki stil franjevačkoga života! Ako smo u tom pravcu prevalili malo puta, molimo Gospodina za dar “ekološkoga obraćenja  koje uključuje da dopustimo da se pojave sve posljedice susreta s Isusom u odnosima sa svijetom koji nas okružuje. Živjeti poziv da se bude čuvari Božjeg djela je bitni dio kreposna postojanja, ne sačinjava nešto opcionalno niti drugotni vidik kršćanskoga iskustva” (Laudato si’, 217). Ne možemo ostati ravnodušni pred tom hitnošću. Trebamo se formirati, kako nas potiče Papa, “na odgovornu skromnost, na zahvalnu kontemplaciju svijeta, na brigu za krhkost siromaha i okoliša”  (Laudato si’, 214). Budućnost zajedničkoga doma prolazi također kroz život naših kuća! Odgajajmo se, stoga, za ekologiju svakidašnjega života koja je izraz zdrave kršćanske i franjevačke duhovnosti, povjeravajući Bogu svoje zalaganje u brizi za život u svim njegovim dimenzijama.

Pozivam vas, na kraju, da molite i zazivate Gospodina da sve one koji imaju političke, društvene i ekonomske odgovornosti za budućnost planeta, da on sve više bude ljubljen, življen i čuvan kao naš zajednički dom.

Želim sretan blagdan!

 

Rim, 15. srpnja 2015.

Blagdan svetoga Bonaventure,

Naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

 


 

Uspjet će Sluga moj

Krist patnik


      Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisiti i proslaviti. Kao što se mnogi uzasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka, - tako će on mnoge zadiviti narode, i kraljevi će pred njim usta stisnuti videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu. (Iz 52, 13-15)

 


 

Isus okrunjen trnjem

"Za opačine naše Njega satriješe..."


Isus okrunjen


"Njegove nas rane iscijeliše..."

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio