• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Molitvena samoća

 

Molitvena samoća

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Peto poglavlje Pravila sv. Klare razvija tri teme međusobno usko povezane: šutnja, govornica i rešetka. Šutnja i umjerenost u govoru te odijeljenost dio su nasljedovanja Isusa Krista za svakoga kršćanina, ne samo za one koji su obdareni pozivom na klauzurni ili pustinjački način života.

Sveta Klara promatra samostan kao mjesto osame u kojemu sestre žive svoj izlazak. Nije dovoljno rasprodati i razdijeliti sve, odreći se svega materijalnoga. Potrebno je to činiti sve dublje unutar duše. A to znači put kroz pustinju, osamu. Klara u svome Pravilu ne spominje ćelije, kao mjesta veće osame unutar samostana. U njezino doba i stoljećima kasnije one nisu postojale kao mjesto danonoćnog prebivanja monaha u njima. Postojale su neke sobice, kolibice ili kućice u koje su se monasi povremeno povlačili radi sabranosti i molitve. Sestre u svetom Damjanu povlačile su se sigurno u zvonik, u niše i slična skrovita mjesta unutar samostana, a u vrtu je možda postojala i kolibica za njih kakva je bila i za braću, u kojoj je boravio i Franjo nakon silaska s La Verne. U nedostatku ćelija, noć je uvijek bila pogodna za kontemplativnu molitvu.

Kako su se tijekom stoljeća ćelije uvodile u samostane franjevaca, tako su ih i klarise rado prihvatile, željne veće sabranosti i kontemplacije. Sv. Klara toliko je željela da sestre žive molitvenu osamu da je za komadić zemlje odstupila od svog strogog siromaštva: „da ne primaju i nemaju posjed ili vlasništvo (…) osim zemlje koliko je potrebno za ugled i izdvojenost samostana“ (PrKl 6,12.14). Ni sv. Franjo ni sv. Klara ne bi mogli razviti serafsku ljubav prema Kristu, prianjajući goli uz Gologa, da nisu ljubili samoću. Molitva u samoći, želja ne imati ništa osim Gospodina Isusa, bila je razlogom da su ostavili „svijet vani i bogatili se duhom iznutra, rasterećeni“ trčali „za Kristom bez kese“ (LegKl 13). Stoga je Klara „na prvome mjestu učila“ sestre „da odstrane iz prebivališta duha svaki šum, kako bi mogle uroniti u same Božje tajne. Bodrila ih je da ne mare za zahtjeve krhkoga tijela, a tričarije puti da podvrgnu vlasti razuma“ (isto, 36). Klara je ovdje u srcu monaške tradicije koja uči da je moguće biti gospodarom i svoga teka i svoga sna. Sv. Franjo pripisuje to svetoj poslušnosti koja „ometa svaku vlastitu tjelesnu i putenu volju i umrtvljuje svačije tijelo radi poslušnosti duhu“ (PozKr 14-15).

Klauzura, osama sv. Klare sadrži dva vida. Prije svega, ona je sredstvo koje olakšava unutarnju samoću radi molitve. Odijeljenost mora biti usidrena u otajstvo Kristove samoće i tako od sredstva postaje sudioništvo u otajstvu duboke samoće koju je Isus Krist živio radi ostvarenja sveopćeg spasenja. Otkupiteljsko i sveopće značenje samoće jest u njezinome spuštanju u samoću koja okružuje i duboko prožima Otkupiteljevu dušu od njegova rođenja do posljednjeg daha na križu. Odjeke toga nalazimo i kod Franje i kod Klare, u primanju svetih rana u samoći La Verne, u samoći jednog Velikog petka i jedne Badnje noći (LegKl 31 i 29), u dugogodišnjoj prikovanosti uz bolesničku postelju.

Ono što je sv. Klara u svome Pravilu kratko navela kao ozakonjenje, njezin Red je tijekom stoljeća razvio i iskusio samoću u različitim oblicima. Navodimo iskustva nekoliko Klarinih sljedbenica.

„Ako želimo primiti milost od Boga, potrebno je biti na samotnome mjestu, to jest u sobi našega srca, u kojoj ne smije boraviti nikakva zloća, niti opačina u duši: nego pridržana samo za Boga (…). I svoja djela ne smijemo miješati sa ispraznom slavom ili časti ili hvalom ili vlastitom koristi, nego naš jedini cilj neka bude: svidjeti se Bogu i htjeti samo biti u Bogu, ustrajući u dobrim djelima“ (bl. Julija Milanska, 15. st.).

„Od samoće i unutarnje sabranosti duša se uzdiže k Bogu na krilima čiste i jake ljubavi. Isus je nosi u najviše visine i stavlja je u krilo Očevo gdje je drži u svetom poučavanju i novom žaru“ (s. M. Pia Rinaldi, 1887-1936).

Svrha samoće je postati siromašnima radi Boga, bez drugih ciljeva, pa i bez skrivene gladi za duhovnim bogatstvima. Prava samoća je samoća siromašne duše pred Bogom. Sve druge samoće su sebičnosti. „Na svakoj stranici knjige [koju mi je dao u ruke moj anđeo čuvar], bijaše napisano: 'Bog jedini', i ništa više. Gospodin mi reče: 'Kćeri moja, čitaj svoju knjigu'. 'Ali, Gospodine, nema u njoj gotovo ništa za čitati'. 'Naprotiv, ima mnogo. Razmatraj samo te riječi (…). Priljubi se uza me, ostavi sva stvorenja, nemoj se vezati ni uza što, niti uza tu knjigu što sam ti je dao'“ (s. de la Nativité, 18. st.).

Sv. Franjo je cijele noći ponavljao: „Bože moj, Bože moj“ (Cvjet 2), iz čega je kasnije nastalo „Bog moj i sve moje“. A mi se često osjećamo jadnima kada nemamo „nikoga osim dragoga Boga“. Na to odgovara bl. M. Magdalena Martinengo (1687-1737): „Kao da imajući Boga imate malo. Dakle, imajući Boga koji je punina svakoga dobra, nismo site i zadovoljne! A što hoćemo više? (…) A kad tražite stvorenja pod izlikom da vas pouče putu savršenstva, ili da vas oduševe ići njime, vjerujte mi da su to sve izgovori sebeljublja i utjehe što ih traži narav“.

„U samoći se čovjek čisti i, promatrajući svoju dušu kao u nekom ogledalu, istražuje samoga sebe i uči iz sebe iskorjenjivati mane i zle sklonosti, a ljubiti krepost. Bitno stanje samoće jest ulazak u intimniji predio duše: to uključuje ispitivanje proteklog života i u isto vrijeme program za daljnji život“ (s. Izabela Marija od Djeteta Isusa. 20 st.).

U 17. st. Francesca Farnese osnovala je nekoliko samostana pod utjecajem karmelske obnove, stoga je mnogo poticala sestre na ljubav prema samoći i molitvi te u tu svrhu dala da u vrtovima budu pustinjačke nastambe za sestre. „Koja je meka postelja tako odmor umornome putniku kao što je sveta ćelija odmor duši izmučenoj u hodočašću ovog bijednog života? Koja hrana tako obnavlja i okrepljuje dušu slabu u krepostima? O ćelijo blagoslovljena!“

„Reknu li vam dakle: 'Evo, u pustinji je!', ne izlazite“ (Mt 24,26). Postoji napast pustinje, kada želimo napustiti mjesto na koje nas je stavila volja Božja misleći da ćemo na drugome mjestu kušati veću Božju blizinu i utjehu. „Kada neprijatelj vidi da ne može nadvladati, koristi se drugim uvjerenjem, a to je: kada vidi kako redovnica počinje kušati slatkoću božanske ljubavi u molitvi, odmah joj stavi želju i volju ići u neko pusto i samotno mjesto. Stoga budite razborite i promislite kako se takav savjet i želja ne slaže s istinitim i izvrsnim Kristovim savjetom koji nas poziva da ne slijedimo duhovnu slatkoću ni utjehu niti ono što je po vlastitoj volji, nego da nosimo ljubljeni križ“ (sv. Katarina Bolonjska, 15. st.).

U svom „Nutarnjem zamku“, načinjenom od dragoga kamenja u obliku križeva, posred kojeg se nalazi goli križ, sv. Veronika Julijani (1660-1727) sudjeluje u otajstvu duboke samoće koju je Krist htio preuzeti radi ostvarenja sveopćeg spasenja. „Prije nego se stigne do ove svete samoće, treba se poništiti, izbrisati sve ono što je ostalo nesavršeno; a to se događa putem patnja i križeva“.

Nije dovoljna vanjska odijeljenost, ako duša ostaje svojevoljno rastresena. „Sav nutarnji život može propasti s tog jedinog razloga“ (s. M. Koleta, 19. st.).

„Podnositi jednoličnost života, dosadu istih redovitih poslova, odsutnost svega novoga, a pri tom sačuvati radosno srce, eto, to mene časti: to znači priljubiti se mome skrovitome životu. Biti veseli samo zato što sam ja s vama“ (s. Marija od Trojstva, 20. st.).

Postoji klauzura našega tijela koja nam priječi sjediniti se s Bogom. „Razbij, Isuse, ovu klauzuru moga tijela koja me priječi da poput golubice odletim u tvoje preljubljeno sveto Srce! Isuse, sklanjam se u tvoje presveto Srce i hoću ostati tu uvijek zatvorena i dobro zaključana. Vidiš kako sam sve do sada bila zaključana i zarobljena ljudskim obzirima i mnogim, mnogim grijesima!“ (s. Colomba Angeli, 19. st.).

Pravilo sv. Klare pisano je za njezine sestre. No svaki je kršćanin pozvan proći kroz samoću s Isusom. U biti, svijet od kojega bježimo sav je u nama prisutan. Stoga ponajprije u sebi moramo naći samoću. Obdareni smo svime da to učinimo. „Sveta poslušnost ometa svaku vlastitu tjelesnu i putenu volju i umrtvljuje svačije tijelo radi poslušnosti duhu“ (PozKr 14-15), kaže sv. Franjo. A kada kaže „svačije“, znači da je to svakome moguće, ako hoće.

Razlozi šutnje

 

Razlozi šutnje

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Za svetoga Franju i svetu Klaru šutnja, osim što je uvjet za molitvu i kontemplaciju, također je oblik siromaštva ili života bez vlasništva, neprisvajanja. Ako pripadamo Bogu, ne možemo istovremeno služiti i drugim „bogovima“ te stoga svoju nutrinu puniti mnoštvom glasova i slikâ. Ako je samostan kuća Božja, a ne naša, mi smo Božje sluge, ima se čuti samo Gospodinova riječ. Odakle nam onda pravo podizati svoj glas, uznositi se mnoštvom svojih riječi? „Blago sluzi koji kad govori ne iznosi sve svoje nadajući se plaći i koji nije brz na riječima, nego mudro razmišlja što treba govoriti i odgovarati. Jao onome redovniku koji ne drži u svome srcu dobra koja mu je Gospodin objavio i drugima to ne pokazuje djelom, nego to ljudima radi plaće želi radije riječima pokazati. On je primio svoju plaću, a slušatelji odatle odnose malo ploda“ (22. Opom).

Sveta Klara preuzela je monašku šutnju, koja obvezuje u određena vremena i na određenim prostorima samostana i dodala je evanđeosku notu: „Izuzetak je bolnica, u kojoj sestre radi bodrenja i služenja bolesnicama uvijek smiju obzirno govoriti“ kao i to da „Ipak mogu uvijek i svugdje kratko i tiho saopćiti što bude potrebno“ (PrKl 5,3-4). Klara se u sastavljanju propisa o šutnji više poslužila Franjinim Pravilom za samotišta negoli onim kardinala Hugolina koje uvodi posvemašnju šutnju, izuzevši one kojoj je dano dopuštenje da nešto rekne.

Šutnja je za Franju bila od velike važnosti toliko da je tražio od braće da je obdržavaju i kad su bili izvan svojih ćelija, na misijskim putovanjima: „Kad je blaženi Franjo između te braće izabrao one koje je naumio povesti sa sobom, rekao im je: 'U ime Gospodinovo idite čedno putem dvojica po dvojica, a napose pazite na šutnju. Od jutra do trećega časa molit ćete Gospodina u svojim srcima. Neka se među vama ne spominju isprazne i beskorisne riječi. Iako putujete, neka vaše ponašanje ipak bude onako čedno kao da ste ostali u samotištu ili u ćeliji. Ta gdje god se nalazimo ili nekamo idemo, imamo sa sobom i svoju ćeliju. Brat tijelo naša je ćelija, a duša koja se nalazi u ćeliji samotnik je u njemu, da se moli Bogu i da razmatra. Zato ne ostane li duša u miru i samoći u svojoj ćeliji, redovniku malo koristi ćelija sagrađena rukama“ (AsZb 108).

U Porcijunkuli su braća svetost toga mjesta „nastojala sačuvati neprestanom danonoćnom molitvom i šutnjom. A ako bi se kada govorilo nakon vremena koje je određeno za šutnju, činilo bi se to s najvećom pobožnošću i čednošću. Razgovarali su o stvarima koje se odnose na slavu Božju i na spasenje duša. Ako bi se dogodilo, što je bivalo rijetko, da je koji počeo govoriti dokone i beskorisne riječi, drugi bi ga odmah opomenuo“ (AsZb 56).

Takva i slična razumijevanja šutnje nalazimo u spisima svetih klarisa, koje su nastojale biti vjerne propisu o šutnji ali ne radi samog propisa, nego zbog onoga što taj propis štiti: „odgoj vlastite nutrine“ (bl. M. M. Martinengo). Donosimo njihova razmišljanja o šutnji.

„O šutnji ovisi sav naš uspjeh i napredak u savršenosti… Neka se u cijelom samostanu čuje samo jedan glas, Isusov“ (s. M. Dominika Belarmont).

Za sv. Katarinu Bolonjsku šutnja je nešto više od ozračja za molitvu, ona je za nju čuvar, „biskup“ misli koje u šutnji ostaju sabrane i sređene: „budite sigurne da s prevelikim govorenjem nećete biti Isusovo prebivalište, ma bio vaš govor posve lijep i dobar; šutnja je biskup i čuvar misli“.

„Ništa toliko ne isušuje srce koliko navika brbljati bez uzdržljivosti“, piše s. M. Emanuela od Isusa (1885.-1965.) i dodaje: „Na stablu šutnje zrije plod smirenosti“.

Koje su pogreške protiv šutnje piše časna službenica Božja Klara Izabela Fornari: „Govoriti bez namjere da se svidimo Bogu; govoriti rado o svojim stvarima i o samome sebi; govoriti s prezirom o bližnjemu; govoriti isprazno; govoriti na svoju hvalu; govoriti (suviše) glasno; uplitati se u tuđe razgovore“.

Šutnja, ljubav, mir česta su tema u spisima klarisa. Donosimo odlomak bl. M. M. Martinengo: „Kad bi se poznavala vrijednost šutnje, svako bi se stvorenje suzdržavalo izgovarati nepotrebne riječi, više nego li se škrtac suzdržava vaditi iz kese zlato. (…) Sestra koja drži šutnju i pazi na samu sebe, nikada neće nikomu smetati. Ako nešto ne voli – šuti, ne upliće se ni u što, ne odvraća, nema opasnosti da će se po njoj prekinuti ili ohladnjeti ljubav, sve u svom srcu suosjeća i s drugima je dobro. (…) ne sumnjiči, ne sudi zlo o susestrama, čista je od mrmljanja, od beskorisnih stvari; tako za nju redovnički život postaje predokus raja jer se trudi samo oko gajenja svoje nutrine i oko prisnosti Božje i sve ostalo pušta svojim tijekom i ne misli o tome“.

Propis o šutnji nije svrha samome sebi, nego uredba koja poučava kako razgovarati bez buke s Gostom naše duše. To je iskustvo s. Marije od Trojstva kojoj unutarnji Glas govori: „Siđite u dubinu, u najdublju dubinu vas samih, ondje ćete me naći. Uspostavite šutnju u najdubljoj dubini vas samih: čut ćete moj glas. Slušajte me! Učinite što vam kažem: preobrazit ću vas. (…) Govorim onim dušama koje me hoće slušati. Moj je glas duboko u njima, ne stvara nikakvu buku. (…) Da biste čuli moj glas, morate u svojoj duši ušutkati sve druge glasove. (…) Suprotno od ljudskih vlasti koje se nameću, ja se nikada ne namećem. Veoma obzirno dajem svoga Duha. Ako me prime, dajem se još više. Nudim vam samo izbor: ja ili sve drugo. Da biste me mogli čuti, valja šutjeti; to također treba (iz)moliti od Boga. Shvaćaš li, kćeri moja, da u najvećoj većini duša nalazim nered? Sukob želja koje se ne slažu s molitvama koje izgovaraju. Zbrka častohlepnih nagnuća, osobnih probitaka; zbrka suprotnih čuvstava, sudova, uspoređivanja s drugima; zbrka briga, vremenitih zaokupljenosti, što guši duh vjere. (…) Govori malo, reci samo bitno, onda me pusti da djelujem. Poučavaj samo primjerom. Ima mnogo toga što bi mogla reći svojim susetrama i želim da im priopćiš, ali želim da im govoriš svojom šutnjom. To će biti tvoj način kako ćeš prenositi poruku. Dostatno je biti“.

Šutnja nije mučaljivost. Svaka riječ iz ljubavi, koja izvire od Boga i k Bogu smjera, rađa se u šutnji i, daleko od toga da je prekida, hrani je i čini je životnijom i plodnijom. O tome nam govori bl. M. M. Martinengo. „Nema ničeg drugog što bi nas obvezivalo kao čin kreposti koja je veća od šutnje, a to je ljubav, kraljica svih kreposti, kad, primjerice, treba podići neku sestru koja od nas traži utjehu u svojim unutarnjim i izvanjskim bolima“. A kada se mi sami nađemo u situaciji da smo potrebiti utjehe, kako onda postupiti? „(…) tu budite oprezne. A da to upoznate želim vam dati znak: kad se uistinu radi o duhovnoj potrebi, duša, istina, traži utjehu, ali s potpunim mirom i strpljenjem; pripovijeda, doduše, onomu tko je može utješiti, sa svom prostodušnošću svoju muku, ali samo s ovom svrhom: da dobije savjet kako bi se oslobodila tih strahova koji su joj prepreka da se uspinje k Bogu. (…) Primivši savjet, vraća se mirna u svoju ćeliju. Znak da se radi o sebeljublju koje je glavni molilac utjeha jest onaj tako veliki nemir s kojim ih se traži“.

Službenica Božja Konzolata Betrone bilježi u svome dnevniku zahtjev djevičanstva uma – šutnjom mislî – radi uvijek sve dubljeg dodira s Bogom. „Ako misliš na druge – pa bili oni ne znam kako sveti – ne misliš na mene. Ljubomoran sam na tvoje misli. Želim ih sve. Slušaj: ja ću misliti na sve, pa i najmanje stvari, a ti misli samo na mene. Žeđam tvoju ljubav, pa zato ne dozvoli nikakve druge misli: one bi bile trnje na mojoj glavi. (…) Čuvaj uvijek šutnju, škrtari s potrebnim riječima, poklanjaj svima osmijeh i uopće zadrži uvijek nasmiješeno lice“.

Za ljude ubrzanog načina života potrebni su trenutci mira, spokoja i šutnje da prikupe snage za novi radni dan. Za redovnike potrebna je šutnja od buke ispraznog brbljanja. Za ljude molitve potrebna je šutnja strasti i stvorova. Za kontemplativce potrebna je šutnja u kojoj umire vlastiti ja.

Sa svojim sestrama izabrala sam poslušnost

 

„Sa svojim sestrama obećala sam poslušnost“ (PrKl 1,4)

 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Kada slavimo svetkovinu Božića, Rođenja Gospodnjega, imamo na umu da je utjelovljenjem Sin Božji započeo put poslušnosti Ocu u našem ljudskom tijelu, jer je On i kao Bog ne samo poslušan nego sama poslušnost, što je istoznačnica za ljubav.

Nije stoga čudo da kod svetoga Franje i svete Klare nalazimo poslušnost unutar njihova bratstva koja ima u sebi nešto od božićnog otajstva: poglavar poput Djevice Marije dršćućim rukama drži svakoga brata/sestru, brinući za potrebe njihove duše i tijela, a podložnici se predaju u ruke poglavara poput Djeteta Isusa koje iz dana u dan sve više raste kako u dobi tako i u svojoj otkupiteljskoj poslušnosti Ocu.

Upravo je na Božić mali Isus upitao bl. Juliju Milanska, klarisu iz 16. st., bi li ga htjela imati na svojim rukama poput blažene Djevice Marije: „Da, rado!“, odvrati ona. Tada ga je vidjela i osjetila na svojim rukama, držala ga čvrsto i pobožno. Osjetivši toliku milinu zaželjela je: „Gospodine moj, učini mi milost da ostanem bez ijedne dužnosti, kako bih mogla što više biti s tobom“. No božansko joj Dijete odvrati: „Hoću da vršiš poslušnost“.

Za svetoga Franju poslušnost je najviši stupanj života „bez vlasništva“: „Gospodin u Evanđelju veli: Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik; i: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga. Ostavlja sve što posjeduje i gubi dušu svoju i tijelo svoje onaj čovjek koji svega sebe u poslušnosti predaje u ruke svoga poglavara“ (3 Opom 1-3). Sin Božji u svom rođenju dolazi bez ičega svojega, samo s poslušnošću, prihvaćanjem svakog stanja poniženosti. Stoga nije čudo da se u spisima Drugog franjevačkog reda nalazi i tema poslušnosti, „jer nema na svijetu takve žrtve koja se toliko sviđa Gospodinu kao prava poslušnost“ (sv. Koleta, 15. st.).

Koje su granice poslušnosti? „Nije dovoljno slušati za neko izvjesno vrijeme i u nekim stvarima, stavljajući granice; nego sve do smrti i u svemu što nije protivno Bogu, protiv duše i svetog Pravila… I nemojmo svoj način mišljenja pretpostavljati načinu mišljenja naših pretpostavljenih: jer Isus Krist, koji je prava Mudrost, podložio se Josipu i svojoj miloj Majci Djevici“ (sv. Koleta).

Svako zlo dolazi od neposlušnosti, počevši od onog prvog čina neposlušnosti, kako to dobro pojašnjava sv. Franjo: „Sa svakoga je stabla u vrtu [Adam] mogao jesti, jer nije zgriješio dok nije prekršio poslušnost. Sa stabla spoznaje dobra jede, naime, onaj tko volju proglašava svojom vlastitom i oholi se zbog dobara koja Gospodin govori i čini u njemu; i tako mu je na poticaj đavla i kršenjem zapovijedi nastala jabuka spoznaje zla. Stoga treba da podnosi kaznu“ (2 Opom 2-5).

Poslušnost je, kaže bl. Julija Milanska, „zalog raja“, jer ako želimo doći u nebo, valja nam ići putem kojim je prošao naš Gospodin: „putem mučeništva, koje se sastoji u pravoj i iskrenoj poslušnosti, koja hoće i zapovijeda svaku krepost u nama: ljubiti Boga iznad svega drugoga, a bližnjega kao sebe sama, nositi breme drugih kako bismo htjeli da drugi nose naša bremena, uzvraćati dobro za zlo istinskom ljubavlju Božjom i blaga srca i neprestano razmišljati o svom životu u čemu smo nesavršeni“.

Ako je poslušnost „zalog raja“, živjeti u neposlušnosti, stalno po hirovitosti svoje volje, znači već na zemlji živjeti pakao: „Da ne biste živjele, da tako kažem, u stalnom paklu, molim vas da biste dragovoljno i s radošću činile ono što morate činiti s naporom“ (Sl. B. s. Franciska Farnese, 17. st.).

Kao što franjevačka obitelj božićno otajstvo promatra usko povezano s Presvetom euharistijom, tako promatramo i poslušnost u svjetlu Kristove poslušnosti pod euharistijskim prilikama: „Spasitelj Isus, budući da je Bog kao i njegov Otac, jest Kralj neba i zemlje, Gospodar cijeloga svijeta, po moći kojoj se ništa ne može oduprijeti, ipak se podložio, kao rob, u svetohraništu! Na jednostavan glas svojih službenika On silazi na žrtveni oltar… Pušta se nositi i da ga stave kamo hoće… Podnosi biti zaključan u svetohraništima…, da ga se uzme natrag i da ga se dade srcima koja ga žele…, čak i kada zna da će biti loše primljen. O draga kreposti poslušnosti, kako mi izgledaš lijepom kad te tako vrši Bog!“ (s. Tereza od Isusa, 19. st.).

Život u poslušnosti potvrđuje svetopisamske riječi: „Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju“ (Ps 119,165). „Redovnica koja ne radi s nastojanjem da se pobijedi i nadvlada, ne može biti sretna: nikada nije u miru i ne nalazi utjehe, jer je traži ondje gdje se ne nalazi; samo u mjeri u kojoj se pobjeđuje nad samim sobom, kuša se sreća i posjeduje se mir srca… Koji mir, koja ljubav i koje jedinstvo kraljuju u tim slučajevima! Mogu se nazvati zemaljskim rajem“ (s. Marija Dominika Berlamont, 19. st.).

Poslušnost, podlaganje ljudske volje koja se odriče vlastitih sebičnih ciljeva kako bi dala mjesta božanskoj volji za s. Klaru Luciju Garzonio (20. st.) čini se temeljem za svaku duhovnu nadgradnju i za postizanje svake druge kreposti: „Poslušnost je temelj svake druge kreposti, jer tko zna, tko nauči slušati, podlaže se u svemu i po svemu drugima, dakle i volji Božjoj. Zato jer poništava vlastitu sebičnost, u vjernom služenju drugima u svemu, zapovjeđena je i željena, te stiže do ljubavi: a to je savršena ljubav Božja u koju uranja, pred križem koji je simbol te ljubavi“.

Slušanje i poslušnost su umijeće. To je Presveta Djevica neprestano ponavljala svetoj Veroniki Julijani (17./18. st.). Sve milosti što ih je primila plod su poslušnosti. Sv. Veronika u svom Dnevniku često govori o poslušnosti: čas tvrdeći: „Povjeravam se kreposti poslušnosti i ona mi čuva mir… Poslušnost mi donosi mir u svemu“; čas da svim silama ispuni ono što iz poniznosti ne bi činila (primjerice, iznošenje vlastitih mističnih iskustava): „O Bože, kakav stid osjećam, ali poslušnost mora nadići sve“; čas opet da prosi za krepost poslušnosti: „Moj Bože, poslušnost i poniznost te molim!“ Kako ide putem poslušnosti, spoznaje sve više da poslušnošću postaje jedno s Ocem, da njezina duša djeluje u potpunom zajedništvu s Njime i da slušajući prianja uz Njega, pričešćuje se Njime. Tada Bog i poslušnost postaju jedno: „Za mene su Bog i poslušnost jedno... Ovo nisam nikad prije razumjela, jer nije u meni bila prava poslušnost;a sad je Bog učinio da to malo shvatim“. Zadivljuje ovo Veronikino „malo“, nasuprot nama koji tek što malo zakoraknemo na put duhovnosti, mislimo da smo već poslušni, ponizni i sl. A ona na najvišim stupnjevima sjedinjenja s Bogom još uvijek vidi da je postigla „malo“. To je ono Franjino: uvijek iznova, jer smo kao beskorisne sluge malo ili ništa učinili.

Slično „žaljenje“ nalazimo kod č. sl. B. Klare Izabele Formari ((18. st.): „Našla sam se na podosta širokom putu… Ah, koliko sam se na tom putu zadržavala gubeći, što je vrijedno žaljenja, svoju jadnu dušu koja je bila veoma zadovoljna u svojim bijedama i nesrećama; na kojemu sam se… mnogo zadržavala u mojim duhovnim ruševinama, hoteći skoro uvijek vršiti svoju volju“.

Unutarnji glas što ga je „Jeruzalemska klarisa“, s. Marija od Trojstva (20. st.) čula, plod je poslušnosti: „Ponizna duša, koja je u stanju poslušnosti, ima otvorene oči za moju prisutnost; ne napušta je, i posvuda joj otkriva znakove i moje poruke, jer odmah pristaje uz ono što joj kažem. Kad koja duša prihvaća primiti upute svojih poglavara i poslušati ih iz ljubavi i u duhu vjere, pripravna je primiti najveće milosti“. Z one koji imaju vlast, čitamo kod iste s. Marije sljedeće: „Vlast je sveta: dolazi od Boga. Ona mora biti zaštitom onima koji su joj povjereni, nasljedujući, s obzirom na njih, način djelovanja moje Majke: predusretljivo i šutljivo, majčinski i suzdržano, nevidljivo pri zaštićivanju, a s istim zahtjevima kao što su Božji i da je sama izvorom milosti za svoju djecu. Vlast mora svojim podložnicima otkrivati nešto od Očeve dobrote i zahtjeve Božje svetosti, nešto od poslušnosti Sina, nešto od bezgranične velikodušnosti i mudrosti Duha Svetoga. Vlast je sveta, dolazi od Boga. Ne smije se ograničiti da samo naređuje i nadzire. Njezino je poslanje da vodi duše k Bogu“

Za kršćanina poslušnost je put koji odgovara Isusovom pashalnom putu. Preko neprestanog izvlaštenja od vlastite volje, ne samo kada nas ona navodi na zlo, nego i onda kada želi dobro, dolazimo do onoga „zaodjenuti se Gospodinom Isusom Kristom“ (Rim 13,14).

Povijest kipa Gospe Fatimske

 

Povijest kipa Gospe Fatimske-Bezgrešnog Srca Marijina

(Iz samostanske Kronike sestara klarisa, Zagreb)

 

 

Dana 11. svibnja 1968. g. krenulo je na put Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Fatimu i po povratku u Lurd. Bilo je 640 hodočasnika, među kojima su bili splitski biskup Frane Franić, i hvarski biskup Celestin Bezmalinović.

            Odavno smo željele imati kip Gospe Fatimske, baš iz same Fatime. Otac Maksimilijan Herceg, franjevac konventualac, prije svoga polaska na novu dužnost župnika u Puli, preporučio je časnoj Majci da nabavi kip. Časna Majka se obratila preuzvišenom mons. Franji Kuhariću za uputu kome se obratiti za kip. Biskup je časnoj Majci dao adresu biskupa Leirije u Portugalu i uputio ju da odmah piše Biskupu i zamoli ga da bi našoj siromašnoj kapeli darovao kip visok 150 cm. Časna Majka napisala je pismo i naša dobročiniteljica, gđa Lipovac, koja je hodočastila sa svojim suprugom i sinom u Fatimu, obećala je da će brinuti o kipu.

U Fatimu je iz Rima avionom došao i Uzoriti kardinal dr. Franjo Šeper. Biskup Leirije darovao je kip visok 120 cm, a kardinal Šeper ga je blagoslovio na mjestu ukazanja. Neki župnici su željeli da se njima daruje taj kip, ali je Kardinal rekao: „Darovani kip bit će klarisama kao uspomena na Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Fatimu.“

Kip su spremili u prtljažnik autobusa. Gđa Lipovac neprestano je bdjela nad kipom. U Marseilleu bio je štrajk te je vozač rekao putnicima: „Uzmite sve svoje stvari u hotel, da ne biste možda ostali bez njih“. Ali Gospa je ostala u prtljažniku. Gđa Lipovac neprestano je molila krunicu i s hotelskog balkona pazila na autobus. Srećom, nitko nije dirao autobus.

Francusko-talijansku granicu prešli su bez kontrole. Putem je gđa Lipovac molila krunicu za krunicom da sretno prođu. Na granici je carinik tražio da pogleda stvari. Kad je vidio sanduk s Gospinim kipom, vozač, koji je bio pobožni pravoslavac, reče mu: „To ti je Crkva, šta ćeš imati posla s Crkvom!“ Carinik odgovori: „Gospe moja, tebe nema na popisu“, i pustio je da kip prođe bez carine. Tako su sretno prošli i manji kipovi koji su bili pored njega.

Hodočasnici su se povratili u noći 26. svibnja. Dana 28. svibnja dr. Lipovac je sa svojom majkom autom dovezao kip i unio ga u samostan. Sve smo se okupile oko njega i kleknule oko kipa. Časnoj Majci tekle su suze od ganuća. Kip je u svojoj jednostavnosti i bjelini izgledao kao vizija. Gđa Lipovac je kazala: „Druge subote doći će tajnik i ustoličiti Gospu. Svi putnici autobusa br. 2, njih pedeset, obećali su doći.“

Međutim, preuzvišeni biskup Kuharić poručio je časnoj Majci da će on osobno ustoličiti Gospu. Tada smo se dale na posao. Duhovski utorak započele smo s bojanjem kapele. Bilo je mnogo posla i muke jer sestre nisu bile vješte s novim preparatom. Na koncu je sve lijepo uspjelo. Pomogao nam je g. Ilija Čičak – uvijek spreman na usluge. Stolar je izradio postolje.

Dana 8. lipnja 10 dječaka i 10 djevojčica odjevenih u prvopričesničke haljine dočekalo je Biskupa na ulazu u samostan. Došao je i mons. dr. Dragutin Hren, presvijetli dr. Franjo Cvetan kanonik, profesor kanonskog prava, vlč. Vladimir Stanković, nadbiskupijski tajnik, mnogopoštovani otac dr. Marijan Žugaj, provincijal Franjevaca konventualaca, naš redoviti ispovjednik, o. Fabijan Rajić, naš kapelan te pet klerika sa Svetog Duha i mnogo gospode i gospođa iz Zagreba. Kapela je bila dupkom puna.

Biskup Kuharić održao je lijepu prigodnu propovijed, o posebnom značenju kipa kao uspomene na Prvo hrvatsko narodno hodočašće u Fatimu i pozvao vjernike da hodočaste Gospi Fatimskoj kod nas, Njoj se mole i izrazio je želju da ovdje bude proštenište, kako je to rekao i biskup u Fatimi.

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu sv. Klare 2017

 

“… Brzim trkom i lakim korakom …” (usp.2PJa 12)

Predrage sestre,

Gospodin vam dao svoj mir!

Svetkovina svete majke Klare pruža mi prigodu da s vama razmišljam o nekim pitanjima koja danas na jasan i nedvosmislen način izazivaju i interpeliraju naš život i naše nasljedovanje Gospodina Isusa Krista. Složenost našega vremena zahtijeva da događaje umijemo čitati u dubinu i izaziva nas da nalazimo nove načine da vjerno živimo našu karizmu i da koračamo uz druge današnje muškarce i žene pružajući im riječ nade i milosrđa. Suočavamo se sa scenarijima krize na različitim razinama, od drušvenog ambijenta do onog individualnoga. I mi ne ostajemo izvan tih napora koji dotiču naš život i život naših bratstava.

Neka nam Gospodin udijeli da te krize umijemo gledati kao zgodne prigode. Želimo se dakle zajedno staviti u osluškivanje, dajući se izazvati od Pisma i od svjedočanstva Klare Asiške.

Mi, Manja braća odredili smo teme s kojima će se Plenarno vijeće Reda sljedeće godine suočiti, usredotočujući hod na trima simboličkim temama: slušati, razlučivati i djelovati.

Vjerujem da to mogu biti riječi značajne i za vas, drage sestre, koje ste danas pozvane da se suočite s novim izazovima, da odgovorite na zahtjeve koji nas danas izazivaju i interpeliraju i da prođete kroz složenost ostajući vjerni evanđeoskoj intuiciji svete majke Klare .

SLUŠATI

Poziv na slušanje uvijek se ponovno vraća u Bibliji: čovjek vjernik je onaj koji umije slušati, koji zamjećuje Gospodinov glas i koji slobodno odlučuje odgovoriti pristankom. Knjiga Djela apostolskih pripovijeda neke vrlo rječite epizode o stavu slušanja kojeg su živjele prve kršćanske zajednice. Simboličan je primjer učenika koje je Duh spriječio da navijeste riječ u Aziji i koji su u snu bili potaknuti da pođu u Makedoniju (sp Dj 16, 6-10). Riječ Božja usmjerava i njegov Duh vodi, govoreći kroz život, kroz događaje, prilike i kroz intuicije srca.

Klara je također znala živjeti u trajnom stavu slušanja, kako svjedoče sestre. Slušanje Boga u tišini i u neprestanoj molitvi; brižno slušanje sestara čije potreba zamjećuje i kad ih one ne izriču, spoznavajući “po duhu” njihove patnje i razočaranje (usp. PostKl 2,23); sudjelujuće osluškivanje straha sugrađana pred napadima neprijatelja (usp. PostKl 3,19).

Neka vaše slušanje bude pozorno i slobodno, učinjeno u šutnji osobnoga odnosa s Bogom i u uzajamnom dijeljenju sa sestrama, stavljajući se zajedno oko Riječi i suočavajući se s onim što se oko vas događa. Neka bude slušanje budno, otvoreno, bez predrasuda; neka bude slušanje aktivno, mudro i inteligentno, koje zna dubsti ispod prividâ; neka bude slušanje empatično, strastveno, sudjelujuće. Slušanje onoga što što nam Duh danas hoće sugerirati, djelujući šutljivo u redovitom životu, pretpostvlja svijest vlastitoga identiteta i raspoloživost da se ostane na putu izlaska, usmjeravani obećanjem koje Bog za nas obnavlja. Slušanje nas ne drži nepokretnima. Ponekad nas uznemiruje, čini da iziđemo iz sebe samih i iz naših sigurnosti, postavlja pitanja koja zahtijevaju nove odgovore.

RAZLUČIVATI

Ako je slušanje Božjega glasa u složenosti današnje stvarnosti prvi korak da shvatimo kako danas odgovoriti na naš poziv i kako se usmjeriti na putu, onda se otvara cijeli prostor razlučivanja. Onaj glas i znakove koje zpažamo u razvoju povijesti treba interpretirati, suočiti se s njima, shvatiti ih u njihovoj autentičnosti. Razlučivanje je veoma nužno i hitno koliko je i delikatno i nije slučajno što papa Franjo nastavlja ukazivati na taj postupak kao na prostor koji treba nastanjivati sa strpljivošću i ustrajnošću.

Prve kršćanske zajednice još nas poučavaju o evanđeoskom stavu uzajamnog suočavanja, čitanja Riječi i o raspravi među braćom, o važnosti molitve i rasploživosti da se stavimu u raspravu, i o važnosti traženja zajedničkoga dobra. Svijest dara Duha i njegove djelatne milosti, sabiranje da se suoči s nekim izazovom, jasna i iskrena komunikacija, uzajamo povjerenje, mudro i realno čitanje Pisma bili su za njih temelji na kojima činiti razlučivanje sve do postignuća zajedničke odluke koja nadvladava sukob, koja promiče slobodu i odgovornost, koja potiče radost i koja ohrabruje braću (usp. Dj 15, 1-35).

I Klara se je, u svojoj egzistenciji, više puta našla u potrebi da učini delikatna i odlučna razlučivanja. Mislimo na iskreno i konstruktivno suočenje s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., o izvornosti oblika života zajednice Sv. Damjana u odnosu sa crkvenom institucijom. Nije bilo u igri samo neko osobno uvjerenje Klare, nego svijest da je riječ o spašavanju dara poziva što ga je primila od Oca milosrđa (usp. OporKl 2). Ta svijest je bila hranjena molitvom u neprestanom odnosu s Ocem, u prijanjanju uz Krista siromašnoga, u sjedinjenju s Duhom Svetim. Molitva za Klaru nije bila neki zatvoreni prostor nego se je znala proširiti, dopuštajuči da je prožimaju Kristova strastvenost i ljubav bez mjere. Upravo stoga je za nju konkretna stvarnost bila mjesto u kojemu treba spoznati i činiti Božju volju. Potrebe sestara, krhkosti koje je iskusila u samoj sebi i u drugima, napore i napetosti nije gledala kao zapreke, nego kao prigode kroz koje se karizma kontemplacije može ispreplesti sa karizmom djelatne ljubavi, u razlučivanju učinjenom zajedno s drugima. Pravilo (usp. PrKl 4,15-18) podsjeća na važnost tjednog kapitula, zajedničkoga traženja načina na koji u punini živjeti vlastiti poziv, u konkretnoj stvarnosti, svakidašnjoj, koja je moguće mjesto u koje stavljati korake nasljedovanja.

I vi, sestre, pozvane ste da činite razlučivanjâ. Današnja stvarnost umnaža duboka pitanja o smislu života. U vremenu označenom brzinom, bukom, trenutnim i globalnim informacijama, nazočnošću digitalnih i društvenih medija koji utječu na promjene na antropološkoj razini, što mogu reći dimenzije šutnje i kontemplacije koje su svojstvene vašemu životu? U svijetu označenom razlomljenošću, razdijeljenošću na sektore, partikularizmima, podjelama, i ujedno nekom težnjom za jednoobličnošću i homologacijom, što može ponuditi vaš život pozvan na jedinstvo u različitosti kako na osobnoj tako i na zajednikoj razini? Koje odgovore pronaći, kako voditi dijalog na način da se zajedno raste, čineći tako da autonomija samostana ne postane zid koji će štititi vlastito postojanje, nego će radije biti bogatstvo koje se pruža zajdničkom razlučivanju?

To su neka pitanja koja, vjerujem, prožimaju vaše zajednice i koja treba ispuniti strastvenošću, uvjerenjem, nadom, u povjerenju da nas vodi Duh.

DJELOVATI

Slušati, razlučivati i onda djelovati. Djelovanje koje, snažno po dubokom i inteligentnom slušnju i po ozbiljnom i otvorenom razlučivanju, ima odvažnosti i hrabrosti za životne geste i koje je bremenito proroštvom, kao proroštva Petra, Jakova i Pavla koja umiju voditi Crkvu da se otvori novosti, proširujući se na pogane (usp. Dj 15, 1-35).

Djelovanje slobodno i plodno milosrđem, kao djelovanje Klare koja ne oklijeva baciti se vlastitim tijelom na bolesni kuk sestre i skinuti svoj veo da bi ga mogla ugrijati, stavljajući u igru vlastiti identitet siromašne žene i sestre (usp. PostKl 7,12); djelovanje odvažnosti nekoga tko se umije probiti prema punini sebedarja u raspoloživosti za mučeništvo, što dovodi Klaru da poželi poći u Maroko (usp. PostKl 6,6).

Sestre, neka i vaše djelovanje bude odvažno! Svjesne izazova, budnim pogledom onoga tko se s nadom otvara budućnosti, vjerne i čvrste u primljenom zvanju, imajte hrabrosti usuditi se učiniti proročke geste života. Ponekad se događa da se konstatira kako se promjene u zajednicama događaju jer su na neki način prisiljene od života. Situacije koje se stvaraju, priječeći da se može nastaviti kao prije, nalažu odluke i rješenja manje više promišljena i učinkovita. Pitam sebe i vas pitam je li neizbježno da bude tako? Ili, nije li ipak moguće izabrati promjenu polazeći od motivacija, uvjerenja u kojima smo zajedno sazrijevali, polazeći od traženj dobra i života, odvažno i s povjerenjem, prihvaćajući izazov, raspoložive da nešto izgubimo da bi život mogao cvasti u punini. Tolika bratstva žive stvarnost starosti i krhkosti što postavlja pitanje o budućnosti; neka bratstva se nalaze uključena u teškim kontekstima i osjećaju se pozvanima na novi oblik uzajamnoga dijeljenja i bliskosti braći; područje formacije postavlja zahtjev da se nauče novi načini i jezici da se razumiju antropološke promjene i da se ostane u pozitivnom i značajnom dijalogu s današnjim čovjekom; dolazak mladih nosi sa sobom potrebu pozornoga razlučivanja i mudre pratnje. Sama struktura vašega oblika života i vaših samostana izazvana je kad resursi autonomije koje imate riskiraju da postanu preslabi i kad zajedništvo postaje jedini mogući i lijepi put kojim koračati da zajedno odgovorite pozivu na život u punini koja biva darovana da se nastavi imati povjerenja u Božje obećanje. Kako je lijepo kad se ima sloboda svjesnih izborâ koji se usude izlaziti iz prakse koja se je uvijek slijedila i predložiti novi put da se promiče život, u vjernosti Evanđelju i konstitutivnim dimenzijama vašega identiteta: siromaštvo i bratstvo koje su nam Klara i Franjo predali kao baštinu!

Vašoj molitvi povjeravam hod braće na istom putu slušanja, razlučivanja i djelovanja.

Neka Otac milosrđa blagoslovi svaku od vas i vaše sestarske zajednice i neka sveta majka Klara prati vaš hod.

Sretan Blagdan!

Rim, 2. kolovoza 2017.

Blagdan Porcijunkulskoga oprosta

                                                                                  Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar isluga

Prot. 107747

Post u Pravilu sv. Klare

 

Post u Pravilu sv. Klare

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Korizma je vrijeme kada se odlučujemo na duhovnu borbu molitvom, postom, sakramentalnim životom i djelima milosrđa. Sv. Klara je to primjenjivala ne samo u nekim razdobljima godine, nego tijekom cijele godine. Izdvajam samo post kao jedan od elemenata koji je Klara smatrala važnim te ga uvrstila u svoje Pravilo.

„Neka sestre sve vrijeme poste. A o Rođenju Gospodinovu, u koji god dan dođe, mogu dvaput jesti. Maloljetnice, slabe i one koje služe izvan samostana neka se, po uviđavnosti opatice, milosrdno oslobode posta. No u vrijeme očite nužde sestre nisu obvezane na tjelesni post“ (PrKl 3,8-11).

Legenda sv. Klare kao i svjedočanstva sestara na postupku ističu Klarin izvanredan post: „U postovima je bila toliko stroga u svojoj uzdržljivosti da bi od mršave poputnine, koju je uzimala, jedva jedvice mogla tjelesno živjeti da je nije hranila druga snaga. Naime, sve dok je bila zdrava, čitavu bi veliku četrdesetnicu i četrdesetnicu sv. Martina propostila o kruhu i vodi, samo bi u nedjelje, ako ga je bilo, okusila malo vina. I da se još diviš, slušatelju, onomu što ne možeš nasljedovati: tri dana u tjednu, to jest ponedjeljkom, srijedom i petkom, u vrijeme onih četrdesetnicâ, nije ništa uzimala za jelo. Tako su se naizmjence, jedan za drugim, izmjenjivali dani oskudne okrjepe i dani oštra mrtvenja, te se bdijenje posvemašnjega gladovanja na neki način prekidalo na svetkovinu kruha i vode“ (LegKl 18). Sestre su „sažalijevale svetu Majku, i suzama oplakivale one 'smrti' koje je dragovoljno podnosila“ te su vjerojatno tražile Franjino posredovanje. „Napokon su blaženi Franjo i asiški biskup zabranili svetoj Klari onaj poguban post triju dana, zapovjedivši joj da ne smije proći nijedan dan, a da ne pojede barem unču i pol kruha“ (isto).

Sličnu strogost prema sebi provodila je i Janja Praška, na što je reagirala Klara u svom Trećem pismu: „Ali jer ni tijelo naše nije tijelo od mjedi, ni snaga naša snaga kamena, naprotiv krhke smo i podložne svakoj tjelesnoj slabosti, molim te i u Gospodinu tražim, predraga, da mudro i razborito odustaneš od nekog nerazborita i nemoguće stroga posta na koji si se, doznadoh, dala; i to radi toga kako bi živa, živa slavila Gospodina, kako bi svoju razumnu žrtvu i žrtvu uvijek solju začinjenu Gospodinu prikazivala“ (3PJa 38-41). Klara je tu opomenu napisala nakon trideset godina iskustva ljudske krhkosti u kojoj je stekla mjerilo milosrđa i umjerenosti koje je uvijek primjenjivala prema drugima.

Zanima nas što je Klara mislila pod propisom svoga Pravila: „Neka sestre sve vrijeme poste“ (PrKl 3,8). Post je bio jedan od elemenata, ne drugotne važnosti, evanđeosko-pokorničkog načina života Siromašnih sestara. Usporedba Klarinog Pravila s ondašnjim postojećim praksama posta drugih redova te kanonskih propisa Crkve pokazuje da je njezin propis o postu jedan od najstrožih i da nema uzora u prethodnim samostanskim zakonodavstvima. Čitamo li naime Klarin propis u svjetlu Hugolinovog pravila i Trećeg pisma Janji Praškoj, u kojemu Klara opisuje način posta u svetom Damjanu, zaključujemo da je njezin post: neprestani post, ili jedan obrok dnevno kroz cijelu godinu, osim Božića i nedjelje, uvijek korizmena jela (isključeni su, dakle, mliječni proizvodi). Hugolinovo pravilo (1218.-1219.) donosi potanje propise o postu, tako da neki smatraju kako je Klara u svome Pravilu ublažila post. Međutim, usporedba pokazuje suprotno, što daje zaključiti da zakonodavac, kakav je Hugolin, ne bi napisao tako stroge propise koji nadilaze crkvenu i samostansku praksu, nego je unio u pravilo ono što je vidio da se živi u samostanima damjanitkinja, to jest u sv. Damjanu i s njime povezanim samostanima. Bio je to post svojstven pokretu gradskih rekluza onoga vremena, kojemu su Klara i njezine sestre na neki način pripadale.

Post je jedna od vlastitih karizmatskih crta Reda siromašnih sestara, a ne samo osobni Klarin poziv na askezu. Klara ne bi unijela u pravilo nešto što je svojstveno samo njoj ili nekolicini sestara. To što ona u svoje pravilo nije unijela ublaženi post iz Hugolinovog ili Inocentovog pravila (1247.) znači da su sestre rado postile i post smatrale važnim.

Pitamo se zašto su Klara i njezine sestre postile i zašto tako strogo? Najstariji izvori, kao što je Vita prima Tome Čelanskoga, za razliku od kasnijih izvora koji ističu Klarinu askezu, povezuju njihov post sa siromaštvom: „Sve su ukrašene zaslugom najuzvišenijega siromaštva te jedva kada ili nikada pristaju na to da se u krajnjem slučaju iziđe u susret njihovoj prehrani i odijevanju“ (1Čel 19). Klara sama povezuje post sa siromaštvom kada piše Janji Praškoj: „svom ste dušom i nagnućem srca radije izabrali presveto siromaštvo i tjelesnu oskudicu“ (1PJa 6). Također u svojoj Oporuci spominje: „oskudice, siromaštva, napore, nevolje“ (OporKl 27). „Oskudica“ se ponajprije odnosi na odijevanje i prehranu, ono najnužnije za preživljavanje.

Sestre su to mogle izabrati i živjeti „svom dušom i nagnućem srca“ (1PJa 6) i čak smatrati sve to „velikom nasladom“ (OporKl 28) jer su imale jedan drugi razlog: nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga. Nekoliko redaka prije propisa o postu Klara govori o odijevanju sestara gdje to upravo potvrđuje: „Iz ljubavi prema presvetome i preljubljenome djetetu povijenom u pelene i položenom u jasle i presvetoj majci njegovoj opominjem, molim i potičem svoje sestre da uvijek nose jeftinu odjeću“ (PrKl 2,25). Dakle, iz ljubavi prema Kristu sestre su htjele živjeti siromašne poput pravih siromaha: biti gladne, trpjeti hladnoću i nositi jeftinu odjeću.

Nasljedovati Krista siromašnoga može se shvatiti na različite načine i prema tome pojedini samostani ili Redovi točno određuju u svojim pravilima kako treba živjeti siromašno. Tako s jedne strane siromaštvo može biti asketsko iskustvo pa će i propisi o postu biti točno određeni u koje se dane smije što jesti. S druge strane, može se izabrati siromaštvo kao nesigurnost: siromasi ne znaju hoće li sutra imati što ili dovoljno za pojesti, ide se u prošnju i radosno se prima što god se dobije. Znamo da se Klara veselila komadićima kruha (LegKl 14). Iz toga razloga vidimo Klaru pomalo uznemirenu i zabrinutu kada se približilo vrijeme objeda a u samostanu nije bilo dovoljno kruha ili ulja da se začini jelo za bolesne sestre (LegKl 15-16).

Sveta Klara i sv. Janja Praška osobno su živjele asketsko siromaštvo u svim njegovim oblicima, ali za svoje samostane izabrale su „povlasticu siromaštva“, a to znači siromaštvo kao nesigurnost: postiti i živjeti od milostinje, onako kako to žive nedragovoljni siromasi.

Međutim, unutar strogog propisa o neprestanom postu, vidimo zlatnu riječ: milosrđe. Opatica je pozvana promatrati svoje sestre i uvidjeti njihove potrebe i mogućnosti, uzeti u obzir njihovu krhkost i milosrdno ublažiti strogost načina života. Ponekad će morati umirivati skrupuloznost neke sestre, kao primjerice sestre Cecilije: „Jedna [je] sestra, zvana sestra Cecilija, jako kašljala i čim bi započela jesti taj bi se kašalj pojavio tako da se činilo da bi se mogla ugušiti. Zbog toga joj je spomenuta Majka, jednoga dana šestoga u tjednu, dala da pojede malo pogače, što je ona uzela s velikim strahom. Jela je samo zbog naredbe svete Majke. I otada nije više osjetila tu bolest“ (PostKl 4,9). Sestra Cecilija se bojala pojesti pogaču ne zbog kašlja nego jer je pravilom bilo zabranjeno petkom jesti kuhanu hranu, no Klara ju je umirila.

U Legendi sv. Janje Praške imamo čak primjer kako su sestre dugo gladovale i jednoga petka netko je stavio sestrama u vrtuljak ribe. Premda je bio petak, dan strogog posta, sestre su jele, a s njima i Janja i još k tomu riba je bila pripremljena po njenu ukusu (J. Nemec, Sv. Janja Praška, Symposion, Split 1991, str. 66.). Ovdje imamo primjer dvostrukog milosrđa, poglavarice Janje koja je dopustila da se petkom zajednica nasiti i Božjeg milosrđa koje je potaknulo nepoznatog dobročinitelja da sestrama pribavi hrane.

Poznato je da je i sv. Franjo puno postio, no u svoje je Pravilo unio veoma ublaženi način posta. Zašto propisi o postu za Manju braću nisu tako strogi kao za Siromašne sestre? Odgovor je vjerojatno u tome što post sestara odgovara itinerantskom načinu života braće koja su, idući svijetom i propovijedajući, podnosila brojna odricanja, oskudice, hladnoću i glad. Budući da sestre nisu mogle putovati niti propovijedati, nadopunjavale su što su najbolje mogle rad Manje braće odričući se hrane.

Klarin propis o neprestanom postu poticaj je nama da od korizme ne pravimo vrijeme za izvanredne stvari. Ne, korizma je vrijeme kada moramo sve što redovito činimo činiti uredno, sve staviti u svoj red, od kaosa načiniti red. Sebe staviti u red. To trebamo činiti zapravo uvijek, ne samo u korizmi. Stoga naša odluka da postimo u ovome ili onome, od ovoga ili onoga, na ovaj ili onaj način, ima biti neprestana. Vrijedi dakle Klarin propis da se posti „u svako vrijeme“.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio