Franjin Uskrs na drukčiji način

Franjin Uskrs na drukčiji način

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

U svojoj želji da savršeno nasljeduje stope Gospodina našega Isusa Krista, sv. Franjo je nastojao unići i u same Gospodinove osjećaje i pokrete njegove duše. Nasljedovanje stopa Sina Božjega izrazio je preuzevši život siromaštva, malenosti, služenja, darivanja sebe drugima. Pokrete Gospodinove duše naučio je iz Evanđelja, ali ih prepoznaje i u psalmima. Što je upio i usvojio zapisao je sastavivši tako molitvenik za svoju dušu koji je nazvan Časoslov Muke Gospodnje. Moleći psalme Časoslova Muke prepoznajemo prizore Muke: molitva u Getsemaniju, suđenje, bičevanje, križni put, napuštenost od strane bližnjih, izrugivanja svjetine te sama smrt. U Časoslovu Muke ne susrećemo napuštenost od strane Oca. Sin Božji, Sluga Jahvin, premda ponižen, stradajući, mučen na razne načine ostaje u Ocu i Otac u njemu.

Premda sv. Franjo nije teolog, on ima svoju teologiju. Ono što njegovoj teologiji daje jedinstvenost proizlazi iz njegova odgovora na Riječ Božju i službenu teologiju: „slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista“. Tako je on dao i jedinstveni pogled na vazmeno otajstvo: Gospodnju muku, smrt i uskrsnuće.

Sastavljajući svoj Časoslov Muke Franjo je preokrenuo poredak liturgijske godine: za njega ona počinje Mukom Gospodnjom: „od povečerja Velikog petka, jer je te noći izdan i uhvaćen Gospodin naš Isus Krist“ (ČMu, rubrika). Tako protivno uobičajenom mišljenju da je Franjin božićni psalam temelj za razvoj njegovih vazmenih psalama, čini se da je suprotno: božićni psalam započinje Ulaznom pjesmom svetkovine Uzašašća. Stoga je za Franju korijen kontemplacije Božića vazmeno otajstvo. Njegov časoslov prikazuje Sina Božjega kao onoga koji ljubi Oca i dariva svoj život. To je karakter Sin Božjega odvijeka, a u vremenu je to očitovano preuzimanjem poniženja naše ljudske naravi i Muke i smrti radi naših grijeha, za naše spasenje.

Moleći psalme jedan za drugim vidimo kako se isprepliće govor Mučenoga i Proslavljenoga. Ponekad je teško razlučiti što pripisati jednomu, a što drugomu. Franjo, naime, i u usta Uskrsnuloga stavlja vapaje Velikog petka. Kako to objasniti?

Na početak svakoga časa Franjo stavlja Hvale koje započinju: „Svet, svet, svet Gospodin Bog svemogući, koji jest, koji bijaše i koji će doći“ (HvČs 1). Tim retkom Franjo nas uvodi u Knjigu Otkrivenja i viziju Jaganjca, „zaklanog Jaganjca“ (isto, 3). Čini se da Franjo, moleći Časoslov Muke, ima pred očima Raspetoga koji je umro i uskrsnuo i „jest“ u nebu, ali kao zaklani Jaganjac. Franjo, naime, i u Poticaju na hvaljenje Boga i u Hvalama uz svaki čas donosi redak iz Otkrivenja: „Dostojan je zaklani jaganjac primiti hvalu, slavu i čast“ (PoHvBo 17); „Dostojan je zaklani jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast, i slavu, i blagoslov“ (HvČs 3). Nije li i završetak svakoga časa time nadahnut: „Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i istinitoga; uvijek mu iskazujmo hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra“?

Druga pojedinost jest Franjina Susceptio-teologija. U dva psalma Franjo naziva Oca: „Deus Susceptor meus“ ( Ps XI,9. XII,9). Često se to prevodi: „Bog je moja utvrda“ i sl. Međutim, Franjo promatra Krista kao žrtvu koja se prinosi, uzdiže k Ocu: „Kad su se navršili dani da bude uznesen“ (Lk 9,51), a Otac je onaj koji prima njegovu žrtvu. To je Franjo naučio sudjelujući u svetoj misnoj žrtvi, a poznato je da se pri sastavljanju Časoslova Muke služio misalom.

Vapaji i prošnje na usnama proslavljenoga Krista jesu vapaji Krista svećenika koji prinosi svoju žrtvu; to su ujedno vapaji njegova mističnoga Tijela, kojemu je On glava, a koje je na zemlji još u progonstvima. Premda Kristovim uskrsnućem počinje dovršenje posljednjih vremena, definitivnog i proslavljenog svijeta, mi na zemlji nismo u pasivnom mirovanju, nego u borbi do njegova drugog dolaska - paruzije: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov koji otkupi duše slugu svojih vlastitom presvetom krvlju svojom, i neće napustiti nikoga tko se u njega uzda. I znamo da dolazi, da će doći suditi po pravdi“ (Ps VI, 15-16).

• < Prethodno
• Slijedeće >