• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Pismo Generalnog ministra za svetkovinu sv. Klare

 

HODOČASNICE I PRIDOŠLICE

SA SVIM STVORENJIMA


Predrage sestre,

ove godine okružno pismo Laudato si’ pape Franje pruža nam prigodu da uzajamno podijelimo nekoliko razmišljanja o “brizi za zajedničku kuću” suočavajući se sa iskustvom Klare Asiške. Smatram važnim zajedno s vama ponovno pročitati snažni poticaj Pape na onu kršćansku ekologiju koja se tiče svih nas. Znamo da Klara ne govori izričito o toj tematici, ali je moguće u njezinom životu i u njezinim spisima pronaći neke tragove koji otkrivaju njezin senzibilitet i koji mogu pružiti neke izazove za vas današnje Siromašne sestre.


Biti rođeni da rađamo

Klara je u sebe duboko ucijepila svijest da je bila rođena i da neprestano prima život i hranu iz ruku Oca milosrđa “koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske” (PovSir 6): osjeća se ljubljenom kćeri i prepoznaje Božje očinske crte na licu njegova sluge Franje. Otac sveti Franjo je za nju “saditelj” (OporKl 38) i više puta, definirajući se u odnosu na njega, Klara izabire sliku  biljčice (plantula). “Ja, Klara, biljčica svetoga Oca” (OporKl 37) piše također na završetku života u svojoj Oporuci, koristeći tu sliku koja izražava potrebu strpljive i ljubezne brige i njege, potrebu da bude hranjena i podržana u njezinoj vlastitoj krhkosti. Klara zna da je potrebita da prima njegu i priznaje se biljčicom, ali jednako se zna staviti u odnos s drugima kao majka koja hrani i brine se:   poznaje mudrost i strpljivost ratara kad ide ususret potrebama sestara. Tolika svjedočanstva u Postupku proglašenja svetom otkrivaju njezinu sposobnost slušanja i nježne brige prema svakoj, u jedinstvenosti svake sestre. Za nju su sestre dar primljen iz ruku Očevih (usp. OporKl 25): dobro koje treba čuvati s nježnošću i snagom, stavljajući se u službu poziva svake pojedine.

 

Klara ima sućuti i brige za dušu i tijelo sestara (usp. PostKl 8,3): odgajajmo se i mi za tu “kulturu brige i njege” (Laudato si’, 231), da ostvarimo jedinstvo u svome životu, da ne suprotstavljamo tijelo duhu: “naučiti se prihvaćati vlastito tijelo, brinuti se za njega i poštovati njegova značenja jest bitno za istinsku ljudsku ekologiju” (Laudato si’, 155). To može izazvati i uključiti vas sestre i vaše zajednice: pitajte se kako njegujete i brinete se za svoj unutarnji život, kako su njegovani i hranjeni odnosi među sestrama, koliko se dajete odgajati od mudrosti stvorenja, koliko jednostavne i svakidašnje geste i za vas postaju prispodobe Evanđelja nasljedujući Isusa koji je u naviještanju Kraljevstva polazio upravo od konkretnoga života: od kruha, sjemena, loze, žita... (usp. Laudato si’, 97).

 

Zahvalnost i uzajamno dijeljenje

Jedan drugi vidik što ga ističu izvori upućuje nas na odnos Klare sa dobrima stvorenjâ. Kao siromašna, “veoma veselo je primala ostatke milostinjâ i komadiće kruha koje bi milostinjari donijeli i, gotovo rastužena nad cijelim kruhovima, veoma je klicala od radosti zbog komadića”, kako podsjeća Legenda (LegKl 14). Postoji u njoj neki odgovor zahvalnosti, uvažavanja, priznavanja za ono što joj biva darivano. Njezino ponašanje prožeto umjerenošću i trezvenošću pokazuje sa svom jasnoćom krajnji odmak od konzumističkog mentaliteta i od “kulture odbacivanja” (usp. Laudato si’, 16.22.43.123.220) koji toliko uvjetuju naš način odnosa sa osobama i sa stvarima. Komadići kruha, odbačeni sa stola bogataša, za nju postaju motiv radosti, jer joj omogućuju da potpunije kuša okus siromaštva. Klara umije prihvatiti dar  komadića kruha koji joj daju kao milostinju pronalazeći u njemu dar Darivatelja. Ne polaže pravo i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da “je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha” (Laudato si’, 50).

Klara ne izrabljuje stvorena dobra, nego ih prihvaća kao dar, primajući ih u funkciji života i kao odgovor na vlastitu potrebu, ali tako da ih ne prisvaja. Stoga može biti otvorena uzajamnom velikodušnom dijeljenju onoga što je primila. Sestra Cecilija pripovijeda da Klara polovicu jednog jedinog kruha koji je ostao u samostanu šalje fratrima (usp. LegKl 15), ostvarujući nerazmjerno dijeljenje tako što je jednako podijelila kruh među sestrama – kojih je bilo pedeset – i među braćom, kojih je vjerojatno bilo četvorica (usp. PrKl 12,5-7). Klara se, puna povjerenja, prepušta providonosnim rukama Oca milosrđa koji ne dopušta da uzmanjka hrana onima koji se u njega uzdaju, dokazujući da “je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora” (Ps 37,16). Dijeli s drugima što je primila da bi mogla poslužiti sve; zna primati, ali ne zlorabi dara, uzvraćajući ga s povjerenjem i velikodušnošću u dijeljenju sa braćom.

To je stil koji stavlja u pitanja vas sestre i nas braću s obzirom na uporabu dobara i upravljanje sredstvima koja posjedujemo; raskrinkava naše traženje i možda polaganje prava na povlastice koje će nas dovesti da očekujemo primiti nešto više u odnosu na druge; stavlja nas u pitanje s obzirom na mjeru dijeljenja s našom braćom, na stav zahvalnosti ili pohlepe i zgrtanja. Zar nas zdrav i ispravan odnos sa stvorenim dobrima, u konačnici, ne vraća ponovno onom izboru malenosti koju smo prigrlili, pozivajući nas da ne zgrćemo, da si ne prisvajamo, da ne rasipamo, nego da primamo sa zahvalnošću i da uzvraćamo u uzajamnom dijeljenju?

 

Udivljenje i pohvala za ljepotu stvorenoga

Slobodni stav Klare prema stvorenjima dopušta joj da bude otvorena da u ljepoti djela prepozna nazočnost Stvoritelja. Sestra Angelucia pripovijeda da, kad je slala sestre izvan samostana za neku službu, “poticala ih je da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla” (PostKl 14,9). Sestre kojima se Klara obraća imaju zadatak koji treba izvršiti, ali njihova pozornost ne smije biti obuzeta samo stvarima koje treba učiniti ili obvezama, nego se njihov pogled treba proširiti na svijet i na ono što je Bog u njega stavio: “biti pozorni na ljepotu i ljubiti je pomaže nam da iziđemo iz utilitarističkog pragmatizma. Kad se ne nauči zaustaviti se da se divi i cijeni lijepo, nije čudno da se svaka stvar pretvara u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula” (Laudato si’, 215). To je gledanje s pozornošću onoga koji umije zamijetiti ljepotu, sklad i život stvorenih stvari: Klara umije vidjeti lijepo i dobro, prije nego ono korisno. I nasljedujući primjer Franje, kaže nam da iz takvog “gledanja” treba proizaći “vjerovanje” koje se izražava u pjesmi pohvale Stvoritelju. Pohvala Bogu ima primat nad djelima, također i nad onima koja su  dobra, i vaš život treba biti himan pohvale Gospodinu također i za dar stvorenja koje treba gledati s pažnjom, poštivanjem, zahvalnošću (usp. Laudato si’, 85.233).

Papa nas podsjeća da “ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti udivljenju, ako više ne govorimo jezikom bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naši stavovi će biti stavovi gospodara i potrošača ili samo izrabljivača prirodnih bogatstava, nesposobni da postavimo granice svojim neposrednim interesima. Naprotiv, ako se osjećamo duboko ujedinjeni sa svim onim što postoji, uzdržljiva skromnost i briga proizaći će na spontan način” (Laudato si’, 11). To postaje izazovom za svaku sestru da njeguje i čuva stav uzvraćanja u pohvali Darivatelju za sve njegove darove. I ujedno je poziv za zajednicu da učini izbore poštivanja okoliša, skromnosti života i pozornosti prema rasipnosti, upravljanju zgradama na mudar i dalekovidan način, vrednovanju okoliša, brizi za ljepotu i sklad prostora (usp. Laudato si’, 147), to jest uspostavi “odnosa odgovorne recipročnosti između ljudskog bića i prirode” (Laudato si’, 67).


Od pohvale do sudjelovanja u stvarateljskom djelu gospodina

Klara ima duboku svijest da je stvorenje, ali isto tako osjeća se pozvanom surađivati u stvarateljskom djelu Božjem. Za nju je rad milost koju joj Gospodin daje, i treba biti u službi svih: “Sestre, kojima je Bog dao milost da rade, neka poslije Trećeg časa vjerno i predano obavljaju posao koji je častan i zajednici koristan” (PrKl 7,1).

Također što se tiče posla pojavljuju se iste crte: to je služenje općoj potrebi koje od svake sestre zahtijeva “vjernost i predanost”; to je prostor u kojemu pružati brigu i pozornost, u kojem se osjećati čuvarima dobra sestara i braće, u kojemu tražiti i izražavati ljepotu “znaka” lijepog lica Božjega. Rad shvaćen kao sredstvo uzdržavanja i mogućnost služenja, protiv svakog oblika prisvajanja ili traženja priznanja, ostaje povlašteno mjesto u kojemu treba živim držati “duh svete molitve i pobožnosti, kojemu sve druge vremenite stvari trebaju služiti” (PrKl 7,2), tražeći “sazrijevanje i posvećenje u ispreplitanju između sabranosti i rada” (Laudato si’, 126).

Možda nije beskorisno upitati se o dimenziji rada u vašem životu i u tkivu zajednice. Pitati se, naime, je li vrijeme rada u funkciji služenja sestrama i braći, je li življeno s uvjerenjem da se time sudjeluje u stvarateljskom djelu Božjem i s odgovornošću da se zna da se je čuvar drugih i čuvar stvorenja. To su pitanja na koja se samo prividno može dati lak odgovor, ali koja se stvarno tiču područja upravljanja vremenom, zajedničarskog stila, različitih mogućnosti svake pojedine sestre, različitih doba života.

Predrage sestre, Klara vam, po Franjinu primjeru, povjerava stil života koji se može sažeti u malo riječi: biti “hodočasnice i pridošlice u ovome svijetu” (PrKl 8,2). Hodočasnik ima sa sobom bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost. On je na prolazu, ne može si prisvojiti ništa, niti zahtijevati prava i povlastice, nego se sav povjerava velikodušnosti ljudi i Božjoj providnosti. Kako je aktualan ovaj ekološki stil franjevačkoga života! Ako smo u tom pravcu prevalili malo puta, molimo Gospodina za dar “ekološkoga obraćenja  koje uključuje da dopustimo da se pojave sve posljedice susreta s Isusom u odnosima sa svijetom koji nas okružuje. Živjeti poziv da se bude čuvari Božjeg djela je bitni dio kreposna postojanja, ne sačinjava nešto opcionalno niti drugotni vidik kršćanskoga iskustva” (Laudato si’, 217). Ne možemo ostati ravnodušni pred tom hitnošću. Trebamo se formirati, kako nas potiče Papa, “na odgovornu skromnost, na zahvalnu kontemplaciju svijeta, na brigu za krhkost siromaha i okoliša”  (Laudato si’, 214). Budućnost zajedničkoga doma prolazi također kroz život naših kuća! Odgajajmo se, stoga, za ekologiju svakidašnjega života koja je izraz zdrave kršćanske i franjevačke duhovnosti, povjeravajući Bogu svoje zalaganje u brizi za život u svim njegovim dimenzijama.

Pozivam vas, na kraju, da molite i zazivate Gospodina da sve one koji imaju političke, društvene i ekonomske odgovornosti za budućnost planeta, da on sve više bude ljubljen, življen i čuvan kao naš zajednički dom.

Želim sretan blagdan!

 

Rim, 15. srpnja 2015.

Blagdan svetoga Bonaventure,

Naučitelja Crkve

Fra Michael Anthony Perry, ofm

Generalni ministar i sluga

 


 

Isti duh, isti kruh

 

Isti duh, isti kruh

 

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


kruhFiK„Jednom, kad se već pojavila glad i stiglo vrijeme blagovanja, u samostanu se našao jedan jedini kruh. Pozvavši djeliteljicu, svetica [Klara] joj naloži da razdijeli kruh te jedan dio pošalje braći, a drugi zadrži unutra za sestre. Od one zadržane polovice naredila je da izreže pedeset kriškâ, prema broju gospođâ, i postavi ih na siromašni stol“ (LegKl 15).

Pisac Legende sv. Klare donosi ovaj prizor – koji završava čudom umnažanja kruha – kako bi istakao Klarinu svetost koja je u poteškoćama svakodnevnoga života sestara znala izmoliti čudesni Božji zahvat. Premda spomenuti događaj opisuje Klarinu brigu za sestre, vidljiva je i njezina briga za braću kojoj, u vrijeme nestašice kruha u samostanu, šalje cijelu polovicu kruha. Treba naglasiti da je braće bilo puno manje, trojica ili četvorica nastanjenih pored sv. Damjana, a sestara, kako se dalje spominje, bilo je pedeset. Klara je dakle čitavu polovicu kruha dala malobrojnoj braći, a drugu polovicu ostavila za sestre da na njoj Gospodin izvede svoje čudo. Velika je stvar znati se u svome siromaštvu još „oplijeniti“.

Braća, nastanjena pored zajednice sestara, redovito su išla u prošnju milostinje za sebe i za sestre. Poznato je kako se Klara radovala isprošenim komadićima kruha (usp. LegKl 14). Ovaj puta milostinja je očito izostala. Bio je to jedan od onih slučajeva kada su braća nailazila na zatvorena vrata. Možda upravo zato, kao što je svojim vanjskim sestrama običavala po povratku prati i poljubiti noge, daje polovicu kruha najprije braći, kao svojim miljenicima koji se izlažu poniženjima. Također i stoga što su braća bila „milostivo“, iz ljubavi, dodijeljena sestrama „na pomoć našemu siromaštvu“ (usp. PrKl XII,7). Pod siromaštvom Klara misli na cjelokupni način života u kojemu je siromaštvo obilježje svega.

Kada se Klara pridružila Franji i njegovu bratstvu, prigrlila je duh njihova načina života. A duh se očituje ponajprije u kruhu, kako ga stječemo, kakvog ga blagujemo, kako ga i s kime dijelimo. Franjo je jednom izjavio da je jedan te isti Duh izveo iz svijeta i braću i siromašne gospođe (usp. 2Čel 204). U gore navedenom događaju vidimo da je Klara toga svjesna i zato s braćom dijeli isti duh i isti kruh. Braća nastanjena kod sv. Damjana nisu bila prije svega sakupljači milostinje za sestre. „Pomoć našemu siromaštvu“ znači puno više: oni su bili „milostinjari duhovnoga kruha“, kako je Klara bila poručila papi Grguru kad joj je htio dignuti braću. Euharistijski kruh mogli su Klari i sestrama podijeliti i drugi svećenici, ali „duhovni kruh“ do kojega joj je jednako stalo bio je duh karizme, tj. riječi i primjeri sv. Franje i njegove braće, istinskih nasljedovatelja siromašnoga Krista. Nazočnost braće od samoga početka i njihova riječ hranile su Klaru i sestre da su mogle imati snage jesti tvrdi kruh nasljedovanja Krista: „siromaštvo, nevolje, omalovažavanje i prezir svijeta“ (usp. PrKl VI,2; usp. OporKl 27).

Maloj jezgri buduće brojne zajednice za koju će trebati pedeset kriškâ kruha, Franjo daje „unču i pol“ krušića (usp. LegKl 18)[1] Forma vivendi/Oblika življenja. Krepkost ovog sažetog i teološki besprijekornog spisa (kojega je papa ipak nazvao „mlijekom za dojenčad“) davala je sestrama snage te su se odvažile odreći se materijalne sigurnosti radi nasljedovanja Krista siromašnoga i poniznoga. Ove žene, pozvane na put „božanskoga nadahnuća“ (OblŽiv 1) slika su blažene Djevice Marije, ponizne službenice Gospodnje koja prima Očevu Riječ. I Franjo dobro kaže – i naš prevoditelj na hrvatski u Franjevačkim izvorima dobro prevodi – „učiniste se“: „po božanskom nadahnuću učiniste [se] kćerima i službenicama svevišnjega vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, (…) zaručiste [se] s Duhom Svetim izabravši da živite po savršenstvu svetoga evanđelja“ (isto). Po krštenju smo već sinovi i kćeri Oca nebeskoga, braća/sestre i subaštinici Isusa Krista, hram Duha Svetoga. Obraćenjem, svojevoljnim činom, potpunim predanjem jesmo to novim naslovom. Slično Franjo govori i u Pismu vjernicima (usp. 2PVj 48-53).

Snagom toga novog naslova, proizišlog iz Forma vivendi, kao posljedica obraćenja, braća i sestre jedu novi kruh. Kruh koji doista pripravlja sam Gospodin. Možda je smiono reći da je Duh Sveti, „koji prebiva u vjernima svojim“ i koji u nama prima euharistijski kruh, pravo Tijelo Kristovo (usp. 1Opom 12) isti onaj koji u nama prima kruh siromaha Gospodnjih koji nam pripravlja i sa svog stola daje sam Gospodin. Na to upućuje i događaj čuda s uljem koji pisac Legende sv. Klare smješta odmah nakon gore spomenutoga s kruhom, ali koji se stvarno zbio na samome početku života u sv. Damjanu: „ona je posuda nađena puna [ulja] samo po Božjem izlijevanju“ (LegKl 16). Ulje i glagol „izlijevati“ upućuju na Duha Svetoga i na njegove plodove: obilje, život, radost, blagoslov… Ona siromašna polovica kruha Božjim se zahvatom umnožila u „pedeset dobrih velikih kriškâ“ (PostKl VI, 16). Za siromašne gospođe bilo je to obilje. Da nije među njima bilo „jedinstva duha“ i zavjeta „krajnjeg siromaštva“ (usp. PrKl , Bula 3), ne bi mogle blagovati isti kruh, isprošen, razdijeljen i umnožen.

Naš je prevoditelj altissima paupertas preveo sa „kraljnje siromaštvo“. Navikli smo na „najuzvišenije siromaštvo“. No u povezanosti sa zgodom umnažanja kruha, kada je Klara čekala zadnji čas, vrijeme blagovanja,[2] a da prije toga nije ništa poduzimala, ovaj prijevod dobro stoji. Zašto je Klara čekala zadnji čas, baš kad su sestre išle za stol? Vjerovala je da, ako Božja providnost nije udijelila braći milostinju redovitim putem prošnje, da će to učiniti izvanrednim zahvatom. Bi li Gospodin mogao ne odgovoriti onima koje su zavjetovale Povlasticu siromaštva, a koja im obećava njegovu brigu kao za ptice nebeske i ljiljane poljske? Papa u Povlastici siromaštva jamči sestrama da „vas neće iznevjeriti ni u hrani ni u odjeći, sve dok vam u vječnosti ne daruje samoga sebe (…) u punini Njegova motrenja“ (PovSir 6). Sestre su, kako kaže isti spis, „nemoći tijela“ „uređenom ljubavlju podložile zakonu duha“ (usp. PovSir 4). Tom istom uređenom ljubavlju bila su povezana i oba bratstva, ono malo Manje braće i ono veće siromašnih sestara.

I mi smo danas gladni i Duha i kruha, Duha i kruha isprošenog, očekivanog i darovanog nam od Gospodina.



[1] Unča i pol je manje od 50 gr. Franjin spis Forma vivendi, dan Klari i sestrama vjerojatno na samome početku njihova iskustva u sv. Damjanu, uspoređujem s unčom i pol kruha zbog kratkoće spisa, ali i zbog Franjina autoriteta kojim je vodio Klaru dotle da je iz poslušnosti njegovoj zapovijedi (da svakoga dana ima pojesti unču i pol kruha) prekinula mistično iskustvo Kristove muke na Veliki petak (usp. LegKl 31).

[2] „Spomenuta je gospođa zapovjedila ovoj svjedokinji da od ove polovice kruha izreže pedeset kriška i odnese ih sestrama koje su išle za stol“ (PostKl VI,16).

Značajke duhovnosti sv. Klare

 

Značajke duhovnosti sv. Klare


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

santa chiara ssPoznato je da sv. Klara nije ostavila rasprave o svojim mističnim iskustvima niti je razradila put duše k Bogu, za razliku od, primjerice, sv. Bonaventure, velikog franjevačkog crkvenog naučitelja, koji pod sličnim naslovom opisuje stupnjeve po kojima se čovjekov duh uspinje k Bogu. Na temelju Klarinih malobrojnih pisama stručnjaci pronalaze neke sličnosti između nje i sv. Bonaventure što se tiče mističnog nauka. Poznavatelji sv. Klare i njezinih spisa otkrili su u njezinim spisima, napose pismima, kao glavna sljedeća obilježja njezine kontemplativne duhovnosti: imaginacija, poistovjećenje, nastanjenje, preobraženje i proslava, koje bismo mogli smatrati i određenim stupnjevima na duhovnome putovanju; stupnjevima od kojih svaki na neki način sadrži sva obilježja. Donosim kratki prikaz Klarina puta duše k Bogu.

 

Duhovnost kao imaginacija

 

Sv. Klara koja je u naše vrijeme proglašena zaštitnicom televizije, moćnog sredstva javnog priopćavanja putem slike, i sama je voljela upotrebljavati imaginaciju pozivajući tako svoje učenice da upotrijebe svoje sposobnosti zamišljanja kako bi unišle u otajstva Kristova života. U Četvrtome pismu Klara poziva da si zorno predstavimo Kristov život, od jasala, preko javnog djelovanja do smrti na križu: „Promatraj… siromaštvo onoga položenoga u jasle i povijenoga u pelene… bezbrojne napore i muke koje je podnio radi otkupljenja ljudskoga roda… neizrecivu ljubav kojom je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti“ (usp. 4PJa 19.22.23). Klara se ne zaustavlja samo na zamišljanju jasala, napora i križa, nego ulazi u otajstvo koje zamišlja i razmišlja. Promatra i nastoji uhvatiti poruku Kristovih jasala, javnoga života i križa i prihvatiti je. Unijeti je u sebe. U jaslama ona prepoznaje Kristovo siromaštvo; u godinama njegova javnog nastupa prepoznaje poslušnost, a u križu prepoznaje njegovu ljubav. To su tri unutarnja Kristova stava koja oblikuju život Klare i njezinih sestara i zapravo svih koji žele nasljedovati Krista. U tome smislu Klara shvaća da se redovnički zavjeti imaju živjeti tako da je u središtu Krist, a ne samo kao moralna i asketska priprema da postanemo savršeni. Slike koje Klara stavlja pred nas utječu na našu imaginaciju. Tko god ih u sebi spoznaje, dariva samoga sebe: „gledaj, promatraj i razmatraj te njega nasljedovati nastoj“ (3PJa 20). Nasljedovatelj i molitelj (to ide zajedno!) biva uvučen u otajstvo, osvojen i njegov život poprima oblik Kristova života. Zato Klara govori da je oblik života nje i sestara jednostavno Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (usp. PrKl 1,1), tj. sam Gospodin Isus Krist.

 

Duhovnost kao poistovjećenje

 

Drugo obilježje njezine duhovnosti je poistovjećenje. Nalazimo ga napose u Drugome pismu: „S njim ako trpiš… s njim ćeš kraljevati, ako s njime tuguješ, s njime ćeš se radovati, ako u muci križa s njime umreš, s njim… ćeš u nebeskim odajama boraviti“ (21-22). Sve što se događa Kristu dotiče njezino biće. To je kriterij po kojemu imamo pristupati Gospodinu, inače će on za nas postati samo povijesna osoba od koje nas dijele tisuće godina i s kojom naš život nema neke veze. Ono što se odnosi na Isusa Krista tiče me se i bitno mi je: to je ljubav. Kod Klare to je izraženo riječju „sa“ koja izražava unutarnje jedinstvo s Kristovim „Ti“. Dolazimo do odnosa „zamjene“, tako dragog Franji i Klari i koji ih ispunja radošću i udivljenjem: Onaj s kojim se poistovjećujem već se prije poistovjetio sa mnom tako da ja mogu ići njegovim putem s Njime: „Gledaj kako se radi tebe prezrenim učini i slijedi ga, postavši radi njega prezrena na ovome svijetu“ (2PJa 19).

 

Duhovnost kao nastanjenje

 

U Trećemu pismu Klara razvija temu nastanjenja Boga i napose Sina Božjega u nutrini nasljedovatelja. Duša „čovjeka vjernika njegovo je boravište i sjedište, i to samo po ljubavi… Jer Istina veli: 'Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti'“ (usp. 3PJa 22-23). Nastanjenje trojedinoga Boga u duši Klara potkrjepljuje Isusovim riječima iz Iv 14,21.23 i nastavlja usporedbom s Marijom koja u sebi nosi utjelovljenu Riječ, Sina Božjega: kako ga je Marija, naime, nosila u svom tijelu tvarno, „tako ga i ti… bez svake sumnje možeš uvijek nositi duhovno“ (usp. 3PJa 24.25). Ne postiže se to odmah, nego vjernim slijeđenjem njegovih stopa, „osobito poniznosti i siromaštva“ (isto, 25) koje pripravlja dušu da se isprazni te se ispuni ljubavlju. Za Klaru nije dovoljna samo ljubav prema Gospodinu, nego to ima biti takva ljubav koja u duši stvara toliku prazninu (slijeđenjem Njegovih stopa poniznosti i siromaštva) da duša može u sebe primiti i nositi samoga Sina Svevišnjega (3PJa 17) kojega ništa ne može obuhvatiti, a „koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (usp. 3PJa 21-22.26). Za Klaru je to vrhunac, punina nastanjenja Boga u duši. To je duboko ali ne nedohvatljivo otajstvo. Klara, naime, kaže da je ono „neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca“ kojega se zgrće „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7). Onaj tko tako obuhvati neizmjernoga Boga u sebi biva također obuhvaćen od Boga: „obuhvatit ćeš onoga koji i tebe i sve ostalo obuhvaća“ (isto, 26).

Slično govori i sv. Franjo: „Mi koji smo posebno određeni za božansku službu moramo ne samo slušati i činiti što Gospodin govori nego i čuvati“ sve što je „povezano s njegovim svetim riječima, kako bismo u sebe usadili uzvišenost svoga Stvoritelja, a u njega svoju pokornost“ (PRe 34). Plod ovog nastanjenja Boga u duši je „tolika radost“ „i toliko oduševljenje u Gospodinu“ i „nitko mi te radosti ne može oduzeti, jer već imam za čim sam pod nebom čeznula“ (3PJa 4.5). Drugi plod je zauzetost za Božju stvar: „Smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (isto, 8); „Hvalite ga jer je dobar i veličajte ga djelima svojim; jer stoga vas posla po svem svijetu da riječju i djelom posvjedočite njegovu vijest i svima obznanite kako nema svemogućega osim njega“ (PRe 8-9).

 

Duhovnost kao preobraženje

 

Četvrto obilježje Klarine duhovnosti je preobraženje u Krista. U Drugome pismu Klara upotrebljava tri glagola, intuere, considerare i contemplare, koje bismo mogli nazvati stupnjevima u nutrinu i iz nutrine u dubinu koja ima veličinu ljubavne želje (desiderare) nasljedovati Krista: „gledaj, promatraj i razmatraj te ga želi nasljedovati“ (2PJa 20). Ovi stupnjevi motrenja koji završavaju žarkom željom za nasljedovanjem dovode do preobrazbe u Krista: u gledanju „trpiš s njim“; u promatranju „tuguješ s njim“, u razmatranju „u muci križas njime umireš“ (usp. 2PJa 21). Na ovome stupnju Krist postaje vidljiv u osobi koja je preobražena u njega.

 

Duhovnost kao proslava

 

Napokon, Klara je sigurna da ćemo „zauvijek i u vijeke vjekova baštiniti slavu nebesku“ (2PJa 23), u sjaju svetaca u njihovim nebeskim odajama, u kraljevstvu nebeskom (isto, 22). Klara ne smatra da nas to čeka tek nakon smrti, nego duša to već sada može kušati, „pred prijestoljem Božjim i Jaganjčevim pjevajući pjesmu novu i pratiti Jaganjca kamo god pođe“ (4PJa 3). Ona je sada napokon zaručnica Zaručnika, „nevinog Jaganjca“ (isto, 8) koja sudjeluje u njegovoj slavi uskrsnuća. Klara ne poznaje bespredmetnu kontemplaciju. Njezina duhovnost je duhovnost susreta „ja“ sa božanskim „Ti“. Stoga je ispunjena divljenjem, milinom, okrepom, slašću, što je opisala u 4PJa 9-14, kao nekoj Pjesmi nad pjesmama. To je sudjelovanje u Kristovu Uskrsnuću, što njezinoj duhovnosti daje i obilježje proslave.

 

Ispunjenje u mistici

 

Klarina duhovnost nalazi svoju puninu u mistici. Važno je: „trčanje za mirisom tvojih pomasti“ (usp. 4PJa 30) i ulaženje u život Uskrsloga koji je pomazan mirisnim pomastima koje je na njega izlila njezina ljubav. Zaručnik, Uskrsli, privlači dušu u mističnom susretu koji se događa sredstvima mističnog života u Kristu. Klara to izražava izričajima Pjesme nad pjesmama (1,3;2,4;2,69), spominjući tri radnje: „Povuci me za sobom“; „Trčat ću dok me ne uvedeš u odaje vina“; „dok tvoja ljevica bude pod mojom glavom…“ (4PJa 30-32). Odaje vina jesu Zaručnikova duša u kojoj se zbiva najdublje ljubavno sjedinjenje sa Zaručnikom. Ne samo da zaručnica želi Zaručnika, nego se također sjedinjuje s Njime i kuša s Njime učinke njegova uskrsnuća.

Ono što je važno za mistiku uopće, važno je i kod Klare: to nije privatno putovanje prema Bogu; ono uključuje braću i sestre. Na koncu Četvrtoga pisma, njezinoga posljednjeg spisa, Klara preporuča Janji Praškoj sebe, svoje sestre i donositelje pisma. I jedna i druga, Klara i Janja, uronjene u kontemplaciju ne zaboravljaju svoje bližnje; njihova briga ide do u pojedinosti (usp. 4PJa 33-40; vidi sličnu brigu u 3PJa 29-42).

U velikoj ponudi različitih duhovnosti i, možemo reći, velikoj zbrci u nama, Klarina duhovnost svojom jednostavnošću i vjerodostojnošću unosi mir i red, ne samo u dušu nego i u praktičnim stvarima. Obično nas privlače plodovi, a zaboravljamo na put koji vodi do njih, a on je naporan. Klarina duhovnost utemeljena je na Gospodinu našemu Isusu Kristu i u vjeri koju ispovijeda i predaje Crkva. To zvuči tako zastarjelo, ali mi se Klari i danas divimo. Uostalom, jesmo li stali na put?


Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet

 

Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“

(papa Franjo)

 

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Picture3„Ostarjelom svijetu kao da se zbog starosti pomutio vid vjere, zateturao hod ponašanjâ, izdala ga snaga muževnih djelâ; štoviše, talogu vremenâ pridružio se talog porokâ; kadli je Bog Čovjekoljubac, iz riznice svoje dobrote, podigao svježinu svetih redova, predvidjevši po njima potporanj vjere i načelo za obnovu običajâ (…) po njima je na zapadu svijeta svanula podnevna svjetlost da onaj koji je hodio u tami vidi svjetlost“ (LegKl, Uvod).

Tim riječima pisac Legende svete djevice Klare započinje pismo papi Aleksandru IV., naručitelju Legende. Opisuje svijet kao starca, kao zalazak, tonjenje u tamu i u blato. Bog u svakom vremenu podiže ljude koji su Božja poruka dotičnom vremenu. Pisac u gornjem navodu smjera na sv. Dominika i sv. Franju te njihove muške redove. Tim „svjetlilima“ „milosrdni Bog“ pridružuje i uzor za „slabiji spol“: Klaru, „da u njoj zapali presjajnu svjetiljku za žene“, a papa ju je, proglasivši je svetom, postavio „na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (isto).

Svi prvi Klarini životopisci igraju se riječima na temelju njezina imena. Možemo reći da Legenda počinje zapravo najavom njezina imena majci Hortulani dok je molila pred raspelom: „rodit ćeš svjetlo koje će još više rasvijetliti ovaj svijet“ (LegKl 2). Ovo proročanstvo, kao i njegovo ispunjenje na Klari, podsjeća na izazov pape Franje: „Jesmo li spremni probuditi ovaj svijet?“ Jesmo li spremni obasjati ovaj svijet?

Kako probuditi nekoga nego dozivanjem k svijesti svjetlom, glasom i dodirom? Klara svoje obraćenje/buđenje opisuje kao rasvjetljenje (usp. PrKl VI,1; OporKl 24). Opis njezina posvećenja u Porcijunkuli u znaku je budnosti i buđenja: dok grad Asiz spava, ona, Franjo i braća bdiju. Braća u Porcijunkuli „drže svetu stražu“, dočekuju „djevicu Klaru sa svjetiljkama“ (LegKl 8). U Porcijunkuli se te noći „u večer vremenâ“ probudila „“nova vojska siromahâ, pod Franjinim vodstvom“ (isto). Pisac je upotrijebio glagol excitare koji, pored mnogih značenja, znači probuditi, dići (vojsku). Jer je riječ o „večeri vremenâ“, Franjina vojska se probudila, dok svi spavaju i krenula da probudi ostario i sneni svijet.

Kada se Klara sa sestrama nastanila u svetome Damjanu, započela je ondje u mnogočemu nov način služenja Gospodinu. Ponajprije, po savjetu i primjeru sv. Franje i njegove braće, odabrala je stanovati u posve nezaštićenom prostoru, u samostanu izvan gradskih zidina. Zatim, njezina je molitva bila molitva posve otvorenih očiju: razmatrala je poniženje, poruge i prezir što ih je Spasitelj podnio; razmatrala je o Djetetu Isusu kako dršće od zime. Sve su to uvjeti u kojima su živjeli mnogi siromasi njezina vremena i njezina kraja.

Ona, koja je odrasla u plemićkoj kući u kojoj su muškarci bili zaokupljeni oholim samopotvrđivanjem u koje su ulagali sve svoje snage i misli, odabire odreknuće od upotrebe moći, društvenog samopotvrđivanja i ljubavi prema posjedovanju, smatrajući to duhovnom slobodom i jamcem uživanja i gospodstva vlastite savjesti. Pjesnički je to napisala Janji Praškoj: „Vidim kako ti, potpomognuta nekom divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca i da neusporedivo blago skriveno na njivi svijeta i ljudskih srdaca – kojim se kupuje ona Riječ po kojoj sve iz ničega postade – zgrćeš poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJ 6-7).

Istovremeno, Klara se ne smatra pasivnom primateljicom Božje milosti. Drži da je i ženama također povjereno važno crkveno poslanje u obnovi vjere, u oživljavanju Kristove poruke preko novog načina prianjanja uz Evanđelje koje je uzor i ogledalo za svakoga vjernika. Klauzura ograničava samo tijelo, ne i duh, koji je pročišćen i oslobođen evanđeoskim odricanjem. Stoga je Klara sa svojim sestrama mogla biti blizu ljudima. Najbolje je to izrekla u pismu Janji Praškoj usporedivši je – iako ne izričito spomenuvši – s Djevicom Marijom koja podupire udove svojega Sina kojega skidaju s križa ili već polažu u njezino krilo: „I, da se poslužim riječima samog apostola, smatram te pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Slika podupiranja navraća se u Franjinim životopisima, kao i slikovnim prikazima, koji predstavljaju sv. Franju kao podupiratelja lateranske crkve, koja predstavlja čitavu Crkvu napadnutu brojnim duhovnim i vidljivim neprijateljima. Takvog je Franju vidio u snu papa Inocent III. i time su Franjo i braća smatrani glavnim stupovima Crkve.

Klara se nije zaokupljala strukturama crkvenih moći te je naznačila ženama, priljubljenima uz Djevicu Mariju, veliku zadaću koja je sudjelovanje u božanskome poslanju, u Kristovoj poruci. Papin san o Franji kao podupiratelju Crkve vodi nas na početke njegova obraćenja, kada mu je Raspeti u svetome Damjanu progovorio i pozvao ga da mu popravi crkvu. Vidimo Franju zauzetog prikupljanjem kamenja i zidanjem. No ništa manje nije važno bilo Franjino nastojanje da u crkvici pred slikom gori uljanica i njegovo nastojanje da tu dovede Klaru i sestre koje će postojano gorjeti pred Gospodinom, bdijući i svijetleći svetošću života.

Papa Franjo, u svojoj pobudnici Radost Evanđelja, otkriva ostarjelost našega vremena i svijeta, prljavštine lažne moralnosti i pobožnosti, svijetle i tamne strane života nas vjernika koji bismo trebali u svijetu svijetljeti i unositi radost. Jesmo li se probudili, dopustili da nas probudi svjetlost Evanđelja, da na ovaj ili onaj način podupiremo Crkvu, ne toliko u njezinim strukturama koliko unošenjem svjetla da se jasno vidi Kristov lik? Njegov lik na svetodamjanskom raspelu širom je otvorenih očiju; on se probudio u zoru (usp. ČMu, Ps III,9) i vraća se k Ocu vraćajući i nas njemu. Do budnosti se dolazi kroz križni put, muku i smrt. Nitko nije budan radi samoga sebe, nego radi nekoga i za nekoga.

 

Razmišnjalje o Franjinim božićnim jaslicama

 

Razmišljanje o Franjinim božićnim jaslicama

Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Greccio„Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac“ (1Čel 85). Tako Toma Čelanski opisuje ono što je u Grecciu bilo pripravljeno prema Franjinoj zamisli. Ne spominje se lik Djeteta, niti lik Marije i Josipa, niti anđeli i pastiri. „Jasle su oltar gdje se služi svečana misa“ (isto), stoga Franji nije bio potreban lik Djeteta jer ono će doći u liku euharistijskoga kruha: „Ništa naime tjelesnoga na ovome svijetu nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“ (1PKle 3). Zato je Franjo svečano pjevao evanđelje, zato s ljubavlju i slašću izgovarao ime „Isus“.

 

Svi nazočni na tom slavlju, ukoliko su oni koji „donose plodove dostojne pokore“ jesu „zaručnici, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista“ (1PVj 7) koji ga nose u „svome srcu i tijelu po božanskoj ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti“ i rađaju ga „svetim djelom, koje mora svijetliti drugima za primjer“ (isto, 10). Možda do toga Božića u Grecciu običan puk nije bio dovoljno svjestan toga svog dostojanstva. Ljudi su te noći postali živi sudionici i svjedoci otajstva rođenja Sina Božjega u Betlehemu.

 

Franjo je htio da na onoj svečanoj misi budu nazočne i dvije životinje: vol i magarac. Njihova nazočnost biblijski je utemeljena i Franjo preko njih odašilje poruku: upoznati svojega Gospodina, prionuti uza Nj, biti mu vjeran, klanjati mu se: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve“ (Iz 1,3). Možda nam Franjo preko njih želi poručiti još nešto: ove dvije životinje označavaju ono nisko u nama, ono što Franjo često naziva „mudrost po tijelu“ koja nas čini „bijednima i trulima, ružnima i crvima“ (usp. 2PVj 45.46). Spomenute životinje predstavljaju glad u nama, glad za koju sv. Klara kaže da je to glad zbog „prevelike oskudice nebeske paše“ (1PJa 20). Da je ublaži i nas obogati, Gospodin dođe u svijet „prezren, ubog i siromašan“ (isto,19). Dobro je to shvatio onaj narod iz Greccia koji je kasnije povrh jaslica, nad kojima je bila služena polnoćka, dao podići oltar i crkvu, „da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutog Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu“ (1Čel 87).

 

Narod koji pristiže u Greccio na polnoćku „novom se radošću raduje novom otajstvu“ (isto, 85). Nova radost zbog novog spoznanja; upoznaše svojega Gospodina, za razliku od onog naroda kojemu Gospodin prigovara: „Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“ (Iz 1,3). Božansko Djetešce bilo je te noći probuđeno u srcima nazočnih. Franjo ga je nježno dotaknuo i probudio (usp. 1Čel 86). Našao ga je rođena na putu (usp. ČMu, Ps 15,7) i smjestio ga u srca vjernika.

 

Franjo i Klara te njihovi sljedbenici osjećaju se kod božićnih jaslica domaćima, kao oni koji su ušli u radost svojega Gospodina. To je radost ne površna, nego radost srca koje je prožeto otajstvom, koje „preživa“ o tom otajstvu, zaustavljajući se s ganućem nad siromašnim povojima (usp. 4PJa 19) koji postaju mjerilo kakvoće i kroja njihove odjeće (usp. PrKl 2,25; usp. PrRp, Obred za blagoslov odijela Braće od pokore, FI, str. 1991). Odjeća je simbol njihovog cjelokupnog načina života. To je ono što sv. Franjo poručuje na kraju božićnog psalma: „Podignite tijela svoja i nosite sveti križ njegov i slijedite sve do svršetka presvete zapovijedi njegove“ (ČM, Ps 15,13). Za Franju i Klaru put „presvetih zapovijedi“ Gospodnjih sadržan je u Evanđelju Gospodina našega Isusa Krista koje nam je dano kao način našega života.

 

Liturgijski izričaj „podignite tijela svoja“ poziv je na duhovno bogoslužje na koje smo svednevice pozvani. To je bogoslužje na koje dolazimo odjeveni u „priprostu odjeću“ (PrKl 2,25) načinjenu od siromašnih povoja u koje je bilo povijeno betlehemsko Djetešce. To je bogoslužje koje traži da se ide i proda sve i razdijeli siromasima jer se i Gospodin nama „sav predaje“ (PRe 29).

 

Franjino božićno iskustvo u Grecciu zbilo se u vrijeme velike kušnje koja ga je mučila 1223., kada je mislio sve napustiti i prepustiti drugima. Dijete Isus donijelo je poruku i njemu. Darovalo mu se jer je i on svega sebe darovao Gospodinu. Može li se Božić uopće drukčije i slaviti?

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio