• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Pod okriljem Oca milosrđa

 

Pod okriljem Oca milosrđa

 


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Sveti Otac otvorit će 8. prosinca 2015. Svetu godinu milosrđa koju prati moto: Milosrdni kao Otac. Obje riječi, i milosrdan i Otac, već su mi domaće jer ih susrećemo više puta u Oporuci sv. Klare, koja se u našoj zajednici čita svake subote. Budući da smo još u Godini posvećenoga života, želim prikazati kako sv. Klara shvaća svoj poziv i služenje Bogu kao dar Oca milosrđa. Njezina teologija duhovnog poziva uvodi nas u svijet saveza milosti s Ocem milosrđa.

Prisjetimo se njezinih početaka: ostavlja sve, svoje plemenito podrijetlo te se s potpunim povjerenjem i ljubavlju predaje Gospodinu. Kada će četrdeset godina nakon Cvjetnice 2011. pisati svoju Oporuku, opisujući svoj poziv čak će pet puta spomenuti Božje milosrđe, a Boga nazvati Otac milosrđa.

„Među ostalim dobročinstvima koja smo primile i svaki dan primamo od darovatelja našega, Oca milosrđa, pa stoga još više moramo zahvaljivati istom slavnom Ocu, jest naše zvanje. Što je ono savršenije i veće, to više Njemu dugujemo zahvalnost“ (OporKl 2-4). Klara promatra svoj i poziv sestara kao jedno od, ali ipak najveće od svih, dobročinstava što ih danomice primaju od „Darovatelja našega“. Ovdje Klara gleda taj odnos u svjetlu srednjovjekovnog društva. Dobročinitelj se stalno brine o zajednici siromašnih sestara jer Klara i sestre pripadaju sloju siromaha, bespomoćne su, slabe, nezaštićene. One su slika čovječanstva koje milosrdni Otac ne želi ostaviti u raljama zla, što je Papa htio znakovito pokazati time da Godinu milosrđa otvara na svetkovinu Bezgrešne, jedine izuzete od povrede grijehom snagom djelovanja Božjeg milosrđa.

Klara zna da ne posjeduje ništa kako bi uvijek bila spremna primiti svaki dar od Oca milosrđa. I to je glavni razlog njezina neprestanog zahvaljivanja kroz cijelu Oporuku. Nadalje, ona se divi velikoj Božjoj dobroti prema maloj zajednici promatrajući kako se Otac milosrđa poslužio svetim Franjom s obzirom na njihov poziv. Franjo je naime, popravljajući crkvu sv. Damjana prorekao da će tu doći „gospođe, čiji će slavan život i sveto vladanje proslaviti Oca našega nebeskog u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi“ (OporKl 13-14). Prisjećajući se tog Franjinog proroštva, Klara se osjetila uronjenom u „obilno milosrđe i ljubav“ Boga koji iskazuje „izobilnu dobrohotnost“ maloj zajednici kada se „po svome Svecu udostojao tako govoriti o našem pozivu i izabranju“ (isto, 15-16). Ove riječi podsjećaju nas na Pavlov kristološki himan iz Poslanice Efežanima, gdje govori o našem izabranju u Božjem naumu „prije postanka svijeta“, „dobrohotnošću“ njegove „volje“ (usp. Ef 1,4-5). Božja dobrohotnost ne ograničuje se vremenom i prostorom, stoga: „to je naš preblaženi otac Franjo prorekao ne samo o nama, nego i o ostalima koje će doći u sveti poziv u koji je Gospodin nas pozvao“ (OporKl 17).

„Pošto se svevišnji Otac nebeski udostojao po svome milosrđu i milosti prosvijetliti moje srce da, po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje, činim pokoru, malo nakon njegova obraćenja, skupa s malobrojnim sestrama koje mi malo nakon moga obraćenja Gospodin bijaše dao, dragovoljno mu obećah poslušnost, kako nam Gospodin po njegovu čudesnu životu i nauku bijaše udijelio svjetlo svoje milosti“ (isto, 24-26). Nije samo Klarin osobni poziv djelo Božjeg milosrđa, nego je njegovo djelo također taj osobiti način života ili pravac unutar Crkve „po primjeru i pouci preblaženoga našega oca Franje“. Očevo milosrđe dalo je da Klara nakon traženja i lutanja od samostana sv. Pavla do sv. Anđela pronađe napokon svoje mjesto. A „po volji Božjoj i preblaženoga našega oca Franje“ to je mjesto bilo „uz crkvu svetoga Damjana, gdje nas je Bog po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio, da se ispuni što Gospodin po svome Svecu bijaše prorekao“ (isto, 30-32). Volja Božja, ona „dobrohotnost“ Božja bila je da se nastane pored sv. Damjana. To je bila i Franjina volja jer je o tome primio radost i prosvjetljenje Duha Svetoga (usp. isto, 11). Isti Gospodin koji ju je po svojem milosrđu i milosti pozvao da živi taj način života, čudesno je „po svome milosrđu i milosti za kratko vrijeme umnožio“ svoje odabranice i tako ispunio proročanstvo izrečeno na Franjina usta „visokim glasom na francuskom jeziku“ (usp. isto, 12).

Na koncu, način života Klare i njezinih sestara doista je u Crkvi proslavio Oca nebeskoga putem „svete jednostavnosti, poniznosti, siromaštva i časna i sveta vladanja“ (usp. isto, 56), ali, Klara ističe, ta slava ne dolazi od sestara, nego „jedino po milosrđu i milosti darovatelja“, to jest Oca milosrđa koji je „raširio miris dobra glasa kako do onih koji su daleko tako i do onih koji su blizu“ (isto, 58). Najveća zahvalnost Klare i sestara Ocu milosrđa jest uzvratiti mu umnogostručen talent (usp. isto, 18), a to je upravo spomenuti put kreposti koje čovjeka lišavaju, čine ga praznim za Božje kraljevstvo, za primitak bezbrojnih svakodnevnih dobročinstava božanskoga Darovatelja.

Odmah nakon toga Klara prelazi na poticaj neka se sestre ljube uzajamno, pokazujući to djelima (usp. isto, 59-60). Znala je da milost što svakodnevno kušaju Božje milosrđe mora biti živa i u njihovim međusobnim odnosima. Sama je vršila u zajednici djela milosrđa. Premda stroga prema samoj sebi u nanošenju tjelesnih odricanja svomu tijelu, u Pravilu traži neka se opatica „milosrdno pobrine“ za bolesne sestre (PrKl 8,13), a mladim, slabašnim i onima koje poslužuju izvan samostana neka „milosrdno dadne oprost od posta“ (isto, 3,10).

Klara je gradila svoju zajednicu na milosrđu. Sestre, živeći u tjelesnoj oskudici, bile su upućene jedna na drugu, bile su izvor milosrđa i ljubavi jedna drugoj. Klara je tražila da ta ljubav bude veća od one tjelesne koju majka ima prema svojoj kćeri: „Neka s pouzdanjem jedne drugima očituju svoju potrebu. Pa ako majka ljubi i njeguje tjelesnu kćer svoju, koliko jače mora sestra ljubiti i njegovati sestru svoju duhovnu“ (isto, 8,15-16). Nadasve milosrđe ima biti prisutno kada su u pitanju grijesi i padovi pojedinih članova zajednice. Tada se „opatica i njezine sestre moraju čuvati da se ne srde i ne uznemiruju zbog čijega grijeha; jer srdžba i uznemirenost priječe ljubav u njima i u drugima“ (isto, 5-6). Sestra koja sagriješi postaje sakrament ljubavi i milosrđa, ona pred kojom je opatica dužna djelovati poput Isusa koji je žrtvovao vlastiti život da bismo ga mi imali u izobilju. Stoga će opatica onoj koja pogriješi milosrdno naložiti pokoru (usp. isto, 9,18), kao spasonosni čin koji će izgubljenu ovcu povratiti u stado.

Milosrđe je također na djelu kada dopusti drugome stvaralačku slobodu. Klara nije donijela potanko strogo određene propise, nego je više puta naglasila neka sestre same prosude prema prilikama kako će postupiti, stoga u njezinu Pravilu nailazimo na ovakve izričaje: „osim ako to traži očita nužda“ (PrKl 9,12); „osim ako to zahtijeva očit, razuman i neumitan razlog“ (11,8); „po uviđavnosti opatice“ (3,10).

Na koncu, Klara je moliteljica. U liturgiji i osobnoj molitvi susreće se s Božjim milosrđem. Na koncu života progovorit će svojoj duši koja se hranila tim susretima s milosrdnim Bogom: „Pođi sa sigurnošću, jer imaš dobru putnu pratilicu. Pođi, jer te je onaj koji te stvorio i posvetio, uvijek čuvao kao majka svoje čedo i ljubio nježnom ljubavlju“ (LegKl 46). Pozdrav kojim završava njezino Prvo pismo Janji Praškoj otkriva nam što je ona molila za druge i što je bila svrha njezina života: „Molim vas također u Gospodinu, koliko samo mogu, da mene, svoju sluškinju, premda beskorisnu, i ostale odane nam sestre koje sa mnom u samostanu borave preporučite u svojim presvetim molitvama, kako bismo uz njihovu potporu mogle zaslužiti milosrđe Isusa Krista te skupa s vama zavrijedimo uživati u vječnom gledanju“ (1PJa 33-34).

I ne samo to, Otac milosrđa jest onaj koji nadopunja njezine ograničenosti. U svome Blagoslovu sestrama ona moli: „Gospodina našega Isusa Krista po njegovu milosrđu (…) da vam sam nebeski Otac dadne i potvrdi ovaj svoj presveti blagoslov na nebu i na zemlji“ (BlKl 7-8). Ona daje što najviše može: „Blagoslivljam vas za svojega života i nakon svoje smrti, koliko mogu“ (r. 11), ali da nadiđe svoje granice zaziva Oca milosrđa: „i više nego što mogu, svim blagoslovima kojima je Otac milosrđa blagoslovio i blagoslovit će sinove i kćeri na nebu i na zemlji“ (r. 12). Tako ostavlja svojim sestrama sigurnost da će se Otac milosrđa uvijek i preobilno brinuti za njih.

Uđimo u ovoj milosnoj Godini na vrata milosrđa, na vrata „premilosrdnog srca Boga našega“ (Lk 1,78) i dopustimo da drugi uđu kroz vrata milosrđa našega srca. Sveta Klara nam pokazuje jednostavan put da je to moguće i da taj put dovodi do samog prijestolja Božjeg milosrđa.

Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima

 

Hodočasnici i pridošlice sa svim stvorenjima


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Generalni ministar fra Michael Anthony Perry OFM uputio je Siromašnim sestrama pismo povodom svetkovine sv. Klare naslovljeno: „Hodočasnice i pridošlice sa svim stvorenjima“. U sastavljanju pisma Generalni ministar nadahnjivao se Papinim okružnim pismom Laudato si' u kojemu papa Franjo donosi razmišljanja o „brizi za zajedničku kuću“. Generalni ministar je pronašao u Klarinu životu primjere koje je uspio povezati s Papinim mislima. Pokušat ću promatrati sv. Klaru prateći njegovo pismo.

Uzmemo li da je stvoreni svijet naša zajednička kuća, da smo, kako je sv. Franjo doista razumijevao, svi braća i sestre, onda naši čini nisu samo naši, nego se odražavaju na sve ukućane. Mi smo oni koji ponajprije svojim duhom zagađujemo ili pročišćavamo zrak koji svi udišemo. U svjetlu toga zaustavljam se ponajprije na Klarinom imenu.

Samo njezino ime povezano je s prvim stvorenjem koje je pozvano u postojanje snagom Božje volje: svjetlost. Ako je u nakani majke Hortulane i bilo potajne želje da njezina kći bude sjajna, svijetla i slavna po mjeri društva, Klara je shvatila da je njezino ime poziv da obasjava svijet sebedarjem, a ne da zgrće slavu. Privučena primjerom sv. Franje prigrlila je život neposjedovanja, neprisvajanja, izvlaštenja. I u tome pozivu nije se smatrala divom, nego krhkom biljčicom.

Siromaštvo i bolest, koje joj je Gospodin poslao da ostane malena i u svemu ovisna o Njemu, otvorili su joj oči za bližnjega: opažala je potrebe sestara i odgovorila na njih majčinskom brigom i brižnošću. Prihvativši sestre kao Očev dar (usp. OporKl 25), ona se stavila u službu poziva svake pojedine, brinući se i za njihove duše i za njihova tijela (usp. LegKl 38). U sv. Damjanu razvila je ono što Papa naziva „kultura brige i njege“ (Laudato si', 231). U tu kulturu brige i njege osim sestara bili su uključeni svi potrebiti koji su kucali na vrata samostana. Klara je i dar molitve upotrijebila kao oblik brige za druge, počevši od molitve za očuvanje poziva svoje sestre Janje, preko molitve za ozdravljenje ovoga ili onoga, do molitve u trenutcima opasnosti rata i nasilja.

U svojoj Oporuci, na samome početku, Klara spominje nebrojena Božja dobročinstva za koja ona i sestre zahvaljuju (usp. OporKl 2). Njezina pisma dokazuju da je bila duša zahvaljivanja i klicanja. Znamo da je to plod malenosti. Generalni ministar u pismu spominje Klarino klicanje nad isprošenim komadićima kruha. Te je komadiće netko odbacio, a za nju oni predstavljaju brigu Oca milosrđa, „Darovatelja našega“ (isto). Kako bi mogla odbaciti ono što joj je milosrdni Otac darovao? „Ne polaže pravo – piše Generalni ministar – i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da 'je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha' (Laudato si')“. Klara nam pokazuje kako ne pripada konzumističkom mentalitetu i „kulturi odbacivanja“, koje spominju i Papa i Generalni ministar u svojim pismima, pojave koje danas toliko uvjetuju međuljudske odnose kao i naš odnos prema stvarima. Kaže se da kakav stav čovjek ima prema kruhu takav ima i prema drugome čovjeku. Klara se veselila svakoj svojoj sestri. Nije nijednu odbacivala. U svome Pravilu donosi propise o tome neka se opatica ne priklanja samo jednoj strani, nego neka sve sestre ljubi jednako, kao i to neka sestre slušaju potrebe jedne drugih i odgovore ljubavlju i brigom još većom od majčine (usp. PrKl 4. i 8. pogl.).

Odabravši živjeti prepuštena brizi Oca milosrđa, Klara je bila ovisna o milosrdnoj ljubavi dobročinitelja. No i u tome može se živjeti na račun drugih i zgrtati ili nepromišljeno trošiti. Stoga sv. Franjo u pjesmi Siromašice, čujte opominje sestre neka mudro postupaju s „Gospodnjim milodarom“ (SirČuj 5). Generalni ministar spominje prizor kada je Klara jedini preostali kruh podijelila na dva jednaka dijela, namijenivši jedan za četvoricu braće, a drugi za pedeset sestara. Ovo nerazmjerno dijeljenje kruha otkriva nam njezino duboko povjerenje u Gospodina koji neće dopustiti da uzmanjka kruha onima koji se u njega pouzdaju, „dokazujući da 'je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora' (Ps 37,16)“ (fra M. A. Perry, Hodočasnice i pridošlice).

Na zahvaljivanje i zahvalnost u staležu siromaha nadovezuje se pitanje rada. Za Klaru rad je milost, dar od Boga, stoga taj dar valja upotrijebiti vjerno i predano na zajedničku korist, u skladu s načinom života što su ga sestre odabrale i zavjetovale (usp. PrKl 7). Studije o Klari i životu prvih damjanitkinja pokazuju kako su one preokrenule vrijednost rada. Njihova gospodarska djelatnost bila je vođena protugospodarskim mjerilima. Radile su da bi poklanjale siromašnim crkvama, a možda su izrađivale odjeću i za gubavce koje su njegovala braća. Premda sposobne, Klara i sestre nisu htjele postati gospodarska sila svojim izvrsnim ručnim radovima, kako se dogodilo s flandrijskim beginama i humilijatima (usp. studiju M. Bartolija, Klara Asiška, Samostan sv. Klare & Laudato d.o.o., Zagreb, 2009, str.80-87).

I još jedno zapažanje Generalnog ministra: Klara je bila otvorena promatranju ljepote Stvoriteljevih djelâ. Tako je poticala vanjske sestre „da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla“ (PostKl 14,9). Sestre su izlazile iz klauzure s određenim zadatkom što su ga imale obaviti u korist zajednice i, kako propisuje Pravilo, ne izbivati dugo, „osim ako traži očita nužda. A moraju se časno ponašati i malo govoriti, kako bi se mogli uvijek izgrađivati oni koji ih promatraju“ (PrKl 9,12-13). Unutar tog strogog propisa Klara potiče sestre da prošire svoj pogled na stvoreni svijet, da u njemu potraže ono što nam Gospodin besplatno daje i što je lijepo i korisno samim svojim postojanjem. Time Klara potiče sestre i nas danas, da, kako kaže Papa, iziđu iz utilitarističkog pragmatizma, kako ne bismo – ne znajući se diviti i cijeniti lijepo u Božjem stvorenju – svaku stvar pretvorili u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula (usp. Laudato si', 215). Spomenula bih na tu temu i Klarinu pokoru koju mi danas smatramo pretjeranom. I nju valja promatrati kroz besplatnost Božjega dara u stvarima koje nas okružuju. Klara se usudila krajnje odricati u hrani, snu i odjeći kako bi stavila granice svojim neposrednim interesima.

Sv. Franjo i sv. Klara smatrali su sebe i svoje sljedbenike hodočasnicima i pridošlicama na ovome svijetu. Tako je Generalni ministar i naslovio svoje pismo tumačeći kako hodočasnik sa sobom nosi ono bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost, u prolazu je, ne može si prisvojiti ništa, ne zahtijeva prava ni povlastice, osim povlastice da ništa ne posjeduju.

Čitajući oba pisma, i Papino i ono Generalnog ministra, u svjetlu života i poruke sv. Klare, imamo se što zapitati o svojim odnosima prema Gospodinu, prema njegovim djelima i darovima. Za nas sljedbenike sv. Franje i sv. Klare uvijek ostaje poziv na malenost, besplatnost, zahvaljivanje i uzvraćanje svega Gospodinu. Kontemplacija na koju nas oboje naših svetaca potiče pomoći će nam da se ne izgubimo u pretjeranoj ili slijepoj borbi za očuvanje stvorenoga, a zaboravimo na Stvoritelja i njegove zasade. Jer premda nam stvorenja govore o Stvoritelju, Franjo je izjavio da na ovome svijetu „ništa tjelesnoga nemamo i ne vidimo od samoga Svevišnjega osim tijela i krvi, imena i riječi, po kojima smo postali i po kojima smo otkupljeni od smrti za život“ (2PKle 3). Istinski klanjatelji bit će uvijek odcijepljeni od stvorenoga i stoga istinski čuvari stvorenoga.

Nadmoćno pobjeđujemo

 

„Nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi“

(Rim 8,37)


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Nasljedovanje Isusa Krista za sv. Klaru uključuje određenu borbu protiv „bijednog i ispraznog svijeta“ (OporKl 8), izlazak iz njega, ulazak u život pokore (usp. OporKl 24; PrKl VI,1) te pobjedu u Kristu pobjedniku, „da ne mognete posve podleći onomu s kojim se borite i da mognete uskim putem i na tijesna vrata ući u kraljevstvo nebesko“ (1PJa 29). Duhovna borba česta je tema u otačkoj književnosti i bila je Klari dobro poznata; iz nje preuzima i sliku borbe gologa s golim: „znate da se obučeni ne može boriti s golim, jer će brže biti oboren na zemlju onaj koga imaš za što primiti“ (isto, 27). Slika je preuzeta iz Homilije o evanđeljima sv. Grgura Velikoga i govori o duhovnoj borbi kršćanina protiv demona. Klara je preuzima jer potkrepljuje njezino uvjerenje o nužnosti potpunoga siromaštva kako bismo mogli i „kraljevati s Kristom“ (isto).

Nasljedovanje Isusa Krista jest sudjelovanje u cjelokupnom otajstvu Krista koji se gol borio s golim „gol viseći na križu“ (OporKl 45) te kao „siromašni Raspeti“ „za sve nas podnese muku križa, izbavi nas iz vlasti kneza tame koja nas je držala sputane u okovima zbog prijestupa prvog roditelja i pomiri nas s Bogom Ocem“ (1PJa 14). U Klarinoj soteriološkoj misli siromaštvo je bilo za Krista sredstvom pobjede u borbi protiv starog neprijatelja „koji nas je držao sputane u okovima“. Krist, Kralj svih vjekova ne ulazi u borbu s oružjem u koje se pouzdajemo mi ljudi, bilo siromašni bilo bogati; on ulazi u borbu gol, bez bogatstva i moći, „oplijenivši sama sebe“, „uzevši lik sluge“ (usp. Fil 2,6.7). Vrhunac borbe bio je na križu kada ga protivnik nije nikako mogao oboriti na zemlju povicima: „Siđi s križa!“ (Mk 15,30). Gospodin naš Isus Krist pobijedio je zlo i Zloga dajući i nama sposobnost da pobijedimo u njegovoj bitci: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećava i daje (…); znate da se ne može služiti Bogu i bogatstvu (…); znate da se obučeni ne može boriti s golim (…); znate da se ne može ostati slavan na svijetu i ondje s Kristom kraljevati; znate da će prije deva moći proći kroz uši iglene nego bogataš u kraljevstvo nebesko“ (usp. 1PJa 25-28).

Do Kristova dolaska, piše Klara, ljudi „bijahu veoma siromašni i ubogi, trpeći preveliku oskudicu nebeske paše“, ali u njemu su „postali bogati posjedujući kraljevstvo nebesko“ (isto, 20). Snažna je Klarina vjera u Kristovo obećanje kraljevstva nebeskoga, a da bi njezino opredijeljenje i borba za posvemašnje siromaštvo proizlazilo samo iz osobne askeze. Ne, radi se doista o sudjelovanju u borbi koju je započeo Gospodin Isus Krist da zbaci staroga neprijatelja i „razori djela đavolska“ (1Iv 3,8). Klara, kršćanka, krštena imenom koje podsjeća na Uskrs i pobjedu svjetla nad tamom, u nasljedovanju siromašnoga i poniznoga Krista iskusila je preporođenje svojega bića u Kristu, kao novo krštenje. Krist siromašni, koji je za nju uvijek „Sin Svevišnjega“ (3PJa 17), za nju je istinsko svjetlo, prosvjetljenje i mudrost kojom ona također pobjeđuje svijet i kneza ovoga svijeta: „vidim kako ti, potpomognuta divnom povlasticom mudrosti iz usta samoga Boga, strašno i neočekivano pobjeđuješ lukavstvo prepredena neprijatelja, oholost koja upropaštava ljudsku narav i ispraznost koja zaluđuje ljudska srca“ (isto, 6).

Slično kao Franjo koji potiče braću neka pomno čuvaju riječ Božju – jer sotona „želi da čovjek ne upravlja svoj duh i srce Gospodinu Bogu, pa obilazeći okolo želi (…) ugrabiti srce čovjekovo i iz pamćenja izagnati riječ i zapovijedi Gospodnje“ (NPr XXII 16-20) – Klara također potiče: „drži se njegove presvete majke koja rodi tolikoga Sina da ga nebesa ne mogu obuhvatiti, a ona ga je ipak primila i zatvorila u maleni prostor svete utrobe i u djevičanskom krilu nosila“ (3PJa 18-19). Nositi Riječ u svom srcu, čuvati je, zadržati i donositi rod u ustrajnosti (usp. NPr XXII 17) najveće je čovjekovo dostojanstvo, jer on poput Marije postaje Božje „boravište i sjedište“. Klara vidi opasnost da nam se iz srca ugrabi Riječ: „Tko da se ne boji zasjeda čovjekova neprijatelja, koji sjajem trenutačne i lažne slave smišlja da sroza ni na što ono što je veće od neba“ (3PJa 20), tj. vjernu dušu Kristova učenika koja se po Duhu Svetomu – po ljubavi koje bezbožnici nemaju – sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom (usp. 1PVj 8; 3PJa 20-22)? U toj borbi pobjeđujemo oslanjajući se na onoga koji je Istina koja oslobađa: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8,31-32). Očuvati ovu nastanjenost Bogom, koju nam je zaslužio Gospodin Isus Krist, ostati u njegovoj riječi, u njemu samome, za Klaru je, kao i za Franju, prvi zadatak „pošto ostavismo svijet“ (NPr XXII 9). To zahtijeva veliku borbu, budnost, ustrajnu molitvu „da mognete umaći svemu zlu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (usp. NPr XXII 27).

Kao glavno oružje u tom duhovnom boju Klara uzima „poniznost i siromaštvo“, put kojim je hodio Gospodin i njegova presveta Majka (usp. 3PJa 25; PrKl VI,7; XII,13). Varaju se oni koji svoje pouzdanje stavljaju u zemaljsko bogatstvo, moć i slavu: „makar se njihova oholost do neba uzdigla i njihova glava oblake dotakla, na kraju će poput smeća propasti“ (3PJa 28). Stoga, „što držiš, drži, što činiš, čini, ne puštaj“, „ne spotiči se, neka ti se ni prašina ne hvata stopala“, „ne vjeruj ničemu, ne pristaj ni uza što, što bi te od nauma odvratiti htjelo, što bi ti na put stupicu stavljalo kako ne bi u onom savršentvu kojim te Duh Gospodnji pozva ispunila Višnjemu zavjete svoje“ (usp. 2PJa 11-14).

Sama sv. Klara „plamtjela je odlučnošću snage“, “pojasom razboritosti opasana (…), ognjem ljubavi zapaljena! Ona je nježnim rukama“ – „poniznošću, snagom vjere i rukama siromaštva“ (3PJa 7), tj. svojim sudjelovanjem u kenozi Sina Božjega – „tako izmicala jedra bijesnim vjetrovima da navala podrugljive oluje nije mogla uništiti mirnoću njezina duha“ (OkrKl 14.17-18). Slično ona potiče i Ermentrudu: „Neka te ne zbuni buka svijeta koji poput sjene bježi. Neka te ne zalude isprazne utvare varljiva svijeta. Na zov pakla zatisni uši i hrabro skrši njegove kušnje“ (PEr 6).

Kao utočište za vrijeme borbe Klari služi molitva koja je jedan oblik siromaštva i poniznosti jer siromah sve prima od Gospodina: „Uvijek moli i bdij“ (PEr 13). To je molitva „čista srca“ (usp PrKl X,10), „beskvasna“ života (usp. LegKl 7). To nije molitva usredotočena na naše malo ja, nego je to klanjanje u duhu i istini (Iv 4,23.24), molitva osjećajima i dušom samoga Sina (usp. Fil 2,5; usp. Časoslov Muke) koji moli „za njih, a ne za svijet. Blagoslovi i posveti ih i za njih posvećujem samog sebe. I hoću, Oče, gdje sam ja da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu u tvome kraljevstvu. Amen“ (usp. 1PVj 16-19). Iz toga razloga se Klara stalno preporučivala u molitve onih s kojima se dopisivala (usp. 1PJa 35; 2PJa 25; 3PJa 42; 4PJa 39; Per 17) i dijelila istu duhovnu borbu.

Klara je malu povijest svoje osobe i svoje zajednice promatrala smještenu u okvir velike povijesti spasenja. Zato su njezini izričaji snažni, zahtjevi uporni i poticaji ustrajni. Kad nas je Gospodin jednom odabrao i pozvao, zauvijek smo neopozivo njegovi i borimo se za njegovu stvar. Postajemo dionici njegove (Kristove) kenoze, ali i njegove slave – „S njim ako trpiš, s njim ćeš kraljevati“ (usp. 2PJa 21) – i moći: „Izgorjesmo od molitava one svetice“, vikali su zlodusi (usp. PostKl IV,20; VII,14; LegKl 27). Onaj koga slijedimo jest nevini Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta (usp. 4PJa 8), a koji nas želi za svoje suradnike koji pridižu „klonule udove njegova neizrecivog tijela“ (usp. 3PJa 8).

Plodovi dostojni pokore

 

„Plodovi dostojni pokore“ (1PVj 4)


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa

 

Jakov Vitrijski, svjedok pojave novih duhovnih strujanja unutar zapadnog kršćanstva 13. stoljeća, ovako piše o prvobitnim sljedbenicima sv. Franje i sv. Klare: „Mnoge osobe obaju spolova, bogataši i svjetovnjaci, ostavivši sve poradi Krista, bježali su iz svijeta. Nazivali su se manja braća i manje sestre (…). Danju ulaze u gradove i sela trudeći se djelovanjem pridobiti druge, a noću se vraćaju u eremitorij ili na samotna mjesta te bdiju u kontemplaciji. Žene pak zajedno borave u različitim hospicijima blizu gradova. Ništa ne primaju, nego žive od rada svojih ruku“ (1Vitr: FI str. 1585s). U ovome odlomku nalazimo nekoliko elemenata koje bismo mogli nazvati plodovima pokore/obraćenja spomenute braće i sestara: izvlaštenje, izlazak iz svijeta, malenost, rubnost, djelovanje među ljudima, kontemplativna molitva, bdijenja, zajedništvo, besplatnost, uzdržavanje vlastitim radom. Zaustavila bih se na jednome od tih plodova njihove pokore: rad „vlastitim rukama“.

Ulaskom u Red, braća i sestre morali su rasprodati svoju baštinu i razdijeliti novac siromasima (usp. NPr 2,4; PPr 2,5; PrKl 2,8). Kao siromašni, bez posjeda i prihoda morali su pronaći novi način stjecanja sredstava za život i novi oblik odnosa s drugim ljudima. Počeli su raditi među ljudima i naviještati mir (usp. Opor 27), dijeliti s njima – „sva dobra uzvraćati Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 17,2) – i nisu se borili niti branili materijalna dobra i društveni položaj.

Asiška Povelja mira iz 1203., dopunjena onom iz 1210., zahtijevala je od vodećih stranaka međusobnu suradnju radi „slave i dobrobiti grada Asiza“. Spomenute stranke imale su stoga dobar razlog za pospješivanjem mira i privrede. Franjo je sa svojim sljedbenicima prozreo trik. On i njegovi radili su s posve drugim ciljem. Iz tog ekonomskog obrata proizlazi njihova povijest. Nepotvrđeno pravilo (NPr) govori o njihovoj povijesti koja nastaje iz rada; Klarino Pravilo je poziv Redu – koji je u trenutku potvrde njezina Pravila bio preplavljen velikim kontroverzijama – da se vrati početnoj zamisli Utemeljitelja upravo u točki koja se odnosi na siromaštvo, malenost, rad i služenje.

Toma Čelanski je u Prvom životopisu, i to u drugom dijelu koji opisuje posljednje dvije godine Franjina života, nesvjesno prenio poruku. U § 104 nalazimo kako Franjo kritizira izmijenjeno poimanje braće o radu. Neka su braća zauzela položaje kao svećenici i prelati, dok su druga izgubila zanimanje za prvobitni oblik rada, „prvotna djela“ (prima opera). U prethodnom odlomku Franjo se želi povratiti „prvobitnoj poniznosti (…). Ponovno je htio dvoriti gubavce i želio biti izvrgnut preziru kako je to nekoć bilo“ (1Čel 103). Braća su ne samo napustila prvobitni rad nego su prestala raditi dok su, međutim, Franjo i njegovi prvi drugovi postavili rad kao temelj svoje vita (kako su nazivali svoj zajednički život).

Pišući životopis na temelju materijala prikupljenog za svečevu kanonizaciju, Toma Čelanski iznosi činjenice na svoj način. Franjinu želju da „počne služiti Bogu savršenije“, kao i onu poznatu izreku: „Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili ništa napredovali“ (1Čel 103) on tumači u svrhu isticanja svečevih kreposti i želje da ih još stekne. Međutim, Franjina žalost značila je nešto drugo.

Usporedimo li odlomak Tome Čelanskoga s Franjinom Oporukom, bit će nam jasnije. U Oporuci Franjo izjavljuje: „I ja sam svojim rukama radio i hoću raditi i odlučno hoću da sva druga braća rade častan posao. Oni koji ne znaju – a Franjo vrlo dobro zna koja su to braća (vidi 1Čel 104) – neka nauče, ne radi pohlepe da prime plaću za rad, nego radi primjera i da odagnaju besposlenost“ (Opor 24-25).

U 1Čel 103 Franjo se želi povratiti početcima kako bi braći pružio primjer. Svjestan je da zbog tjelesne nemoći i bolesti to ne može. U Oporuci Franjo izjavljuje da sva braća imaju raditi „radi primjera“ drugima. Ne radi se o tome da braća općenito rade i odagnaju besposlicu, nego da rad bude takav da ima pravu društvenu poruku: „Sva pak braća neka propovijedaju djelima (operibus)“ (NPr 17,3). Braća su radila za one koji su bili isključeni iz društva i u velikoj potrebi. Radila su za pravednu raspodjelu dobara koja nam Bog daje, Franjo bi rekao: „sva dobra uzvratiti Gospodinu Bogu“ (usp. Opom 18,2). Izričaj „dati primjer“ kod Franje i kod Klare ne smijemo svesti na uzorno vladanje. Uzorno vladanje bilo je ono koje poštuje dogovorena pravila, ne ugrožava postojeće društvo i doprinosi ugledu grada. Za prvobitno franjevaštvo „dati primjer“ znači upravo suprotno: snažnu kritiku na postojeću etiku koju su braća izričito i načelno odbacila u NPr 17,10-13.

Sedmo poglavlje NPr govori nam o prvobitnom načinu rada braće: braća su služila i radila „u drugih“ (7,1). Budući da je Pravilo plod izmjene iskustava na bratskim sastancima, ono donosi kriterij izbora rada i služenja koji su za braću – kako će reći sv. Klara sestrama – „časna i korisna zajednici“ (PrKl 7,1). Braća moraju biti „manja i podložna svima“ kod kojih rade i služe.

Riječ sluga (servus) i njezine istoznačice česte su u ranoj franjevačkoj književnosti i označava ponajprije njihov rad, a onda općenito sve djelovanje braće i sestara. Razlog je tomu što su oni vidjeli čitav svoj život kao služenje djelovanju Duha Svetoga. U odnosu na druge smatrali su se „beskorisnim slugama“, tj. onima od kojih ne dolazi nikakvo dobro, nego svako dobro dolazi od Gospodina. Jednako tako, smatrali su bogohuljenjem ljubomoru i zavist na dobra koja vide kod drugih, jer i u drugome dobro izvodi i dariva Gospodin.

Sv. Klara smjestila je propis o radu u središte svojega Pravila, odmah nakon forma vitae (6. poglavlje). Time pokazuje da se radi o nečemu od velike važnosti za njezin način života. I za nju nasljedovanje Krista ide preko poniznog napora tjelesnog rada kao oblika svakodnevnog izvlaštenja. Za nju je rad vlastitim rukama jedan od temeljnih vidika vlastitog iskustva. Nakon obraćenja i primanja znakova pokore u noći Cvjetnice, Klara započinje svoj pokornički život upravo kao radnica, služavka u benediktinskoj opatiji. To je bio razlog velikog bijesa njezinih rođaka. Klara je sve do posljednjeg dana svojega života htjela raditi, ne samo da ukloni opasnost besposlice, nego da pruži primjer sestrama koje će doći nakon nje. Za nju je to bio znak malenosti.

Raditi vlastitim rukama nije izvorno Klarina zamisao za posvećene žene. Bilo je to zajedničko svim ženskim pokorničkim pokretima njezina vremena. Čak niti vrsta rada koji se obavljao u sv. Damjanu nije izvorno njezina. Izradom i obradom različitih tkanina bavile su se i ostale ženske zajednice. Razlika je, međutim, u samom načinu rada. Klara nije htjela od rada načiniti trgovinu niti slavu. Dok su samostani beginâ i humilijatâ postajali sve poznatiji po bujnoj tkalačkoj djelatnosti, Klara i njezine sestre proizvodile su da bi poklanjale siromašnim crkvama ili odjenule bolesne, siromašne i gubavce, a živjele su od milostinje koja bi im se dala za rad. Bilo je to s njihove strane ono „duhovno ponašanje“, „podložnost svakom ljudskom stvorenju“ koje Franjo spominje u Nepotvrđenom pravilu (16,7).

To što je Klara i kao teško bolesna toliko držala do rada i što je teško bolesni Franjo žarko želio ponovno dvoriti gubavce bilo je stoga što je rad bio tijesno povezan s njihovim životnim izborom služinskog stanja: „budući da sam svima sluga i podložnik, svima moram služiti“ (usp. 2PVj 1.2), piše Franjo, a za Klaru se svjedoči da „nije zazirala upravo ni od jednoga služničkog čina“ (LegKl 12). Misliti i činiti drugačije značilo je živjeti po tijelu, „ne činiti pokoru“ (usp. 2PVj 63-65), „biti tjelesan“ i na koncu „ne spadati među braću“ (usp. NPr 10,4).

Franjo i Klara te njihovi prvi sljedbenici svojim su radom izgrađivali ljude i povratili dostojanstvo radnicima. Nisu se bojali niti odbacivali laborem, napor, teški rad (usp. OporKl 27; PrKl 6,2) jer su neprestano promatrali u „zrcalu“, „u sredini zrcala“ „bezbrojne napore i muke“ koje je Gospodin naš Isus Krist „podnio radi otkupljenja ljudskoga roda“ (4PJa 22) te su tako i sami svojim oblikom života drugima postali „ogledalo“ i „plemeniti primjer“ (usp. OporKl 21.22).

Franjino spominjanje na početku Oporuke njegova boravka među gubavcima, kao početka njegova „činiti pokoru“, nije toliko ispovijest koliko opomena da je i naše mjesto među njima. To i samo to preokreće „u duševnu i tjelesnu slast sve ono što je gorko“ (usp. Opor 1-3). Franjo i Klara prigrlili su za sebe „najniže poslove“ (PostKl 2,1) kojih je naša svakodnevica prepuna. Samo takve poslove smatrali su „časnima“ i „korisnima“, dostojnima njihova oblika života (usp. PrKl 7,1). Svi drugi napori i brige više su tjelesne naravi koji nam na koncu – piše Franjo – oduzimaju sve talente i moć i znanje koje mislimo da imamo (usp. 2PVj 83) dok ovaj „kratkotrajan napor/labor“ – piše Klara – donosi nagradu vječnoga blaženstva i umnožen „njegov“ (Gospodinov) talent (usp. OporKl 23.18) ili „slovo“ koje nije pripisano „tijelu“ nego je riječju i primjerom uzvraćeno „višnjemu Gospodinu komu pripada sve dobro“ (7Opom 4).

Isus okrunjen trnjem

"Za opačine naše Njega satriješe..."


Isus okrunjen


"Njegove nas rane iscijeliše..."

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio