• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Smatram te pomoćnicom samoga Boga

 

„Smatram te pomoćnicom samoga Boga“ (3PJa 8)



Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Čitajući Pravilo sv. Klare, zapazit ćemo da je u njemu molitveni život kodificiran istim riječima koje ravnaju molitveni život u Potvrđenom pravilu Manje braće. Pomalo neobično da klauzurna zajednica ima apostolsko pravilo, s umetkom o klauzuri. Što to hoće reći? Da Franjo i Klara, braća i sestre žele živjeti cijeloga Krista u kojemu su akcija i kontemplacija prirodno ujedinjene.

Poziv na život u klauzuri, premda u svojoj kanonskoj formulaciji uključuje odvojenost od svijeta – „izabrale [ste] stanovati zatvorene tijelom“ (PrKl, Bula 13) i „neka joj potom ne bude dopušteno izići iz samostana bez korisna, razborita, očita i valjana razloga“ (PrKl 2,13) – usađuje Klaru i njezine sestre u samo srce Crkve, u srce svakog ljudskog bića, ali pod uvjetom da klauzurni samostan bude siromašna Crkva koja se rastvara u beskrajnoj golotinji Krista na križu, da primi za sve život Duha. To je njihova „tajanstvena apostolska plodnost“ (PC 7).

U tome smislu sv. Klara u Trećem pismu Janji Praškoj naziva Janju „pomoćnicom samoga Boga i podizateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3PJa 8). Kako Klara shvaća taj duhovni apostolat?

Taj apostolat utemeljen je na riječima sv. Pavla: „Božji smo suradnici“ (1 Kor 3,9) i „u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Isusova Majka, bl. Djevica Marija na izvrstan način i s punim pravom nosi naslov suradnice Božje koja je u svom tijelu nadopunjala što nedostaje mukama Kristovim. Njezin život kao Suotkupiteljice, u nasljedovanju svoga Sina Otkupitelja, predstavlja dokaz i poziv da je u kršćaninovu životu patnja otkupiteljska. Ona pruža osobito bogatstvo Narodu Božjem s obzirom na poziv i poslanje da i mi postanemo suradnici ili suotkupitelji u Kristu (usp. 1 Kor 3,6). To predstavlja najuzvišeniji poziv svih vjernika.

U to otajstvo na mističan su način uvedene, poučene i same postale učiteljice mnoge svetice Drugog franjevačkog reda. One su, poput bl. Marije Magdalene Martinengo, kušale otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, u biti bile su suobličene sakramentalnom daru Euharistije: „Tako mrtva, [duša] živi božanski život: i sretne li smrti, koja je početak vječnoga života!“ (bl. M. M. Martinengo). Kristov pečat ove „obnove ili novog uskrsnuća“ traži od njih da sa Zaručnikom sudjeluju u poslanju milosti i spasenja.

Po klauzuri izbrisane iz života koji se odvija izvan nje, one, potpuno spremne pružati zadovoljštinu u šutnji, shvaćaju i žive apostolsku puninu svoga poziva. Odvojene od svijeta, od ljudi, u sebi ih prihvaćaju, zanimaju se za njihov život i prihvaćaju ih po mjeri svoje milosrdne ljubavi. Sjetimo se posredovanja sv. Klare za svoju zajednicu i za grad Asiz: „'Gospodine, ti brani ove svoje službenice, jer ih ja ne mogu braniti'. Tada je ova svjedokinja začula čudesno mio glas koji je govorio: 'Ja ću te uvijek braniti'. Onda je spomenuta gospođa molila i za grad govoreći: 'Gospodine, udostoj se obraniti i ovaj grad'. I oglasio se isti glas te rekao: 'Grad će pretrpjeti mnoge opasnosti, ali će biti obranjen'. I tada se spomenuta gospođa okrenula prema sestrama i rekla im: 'Ne bojte se, dok sam ja s vama ne će vam se dogoditi ništa zla, niti ubuduće u drugo vrijeme dokle god budete opsluživale Božje zapovijedi'“ (PostKl 9,2).

Premda kod sv. Klare ne nalazimo temu zadovoljštine i ispaštanja, kao kod kasnijih svetica njezina Reda, kod nje ipak susrećemo strastvenu ljubav prema Raspetome i želju dijeliti njegovu sudbinu, što je prenijela i na svoje kćeri. Ono što je ona uporno tražila od Janje Praške, one su vjerno nasljedovale. Kušale su otajstvo Isusove boli. Njihova bol imala je tri usmjerenja: supatnja s trpećim Kristom (zahtjev njihove neizrecive ljubavi prema Bogu); otkupiteljsko sudjelovanje u djelu spasenja (zahtjev njihove ljubavi prema braći i sestrama) i osobno posvećenje ukoliko se to poslanje, koje je sudioništvo u Kristovom otkupiteljskom djelu, odvija u najuzvišenioj ljubavi.

U svojoj boli i molitvi one su se borile za duše (usp. Kol 2,1): „Došla mi je tolika sućut zbog tih duša da, kad bih mogla, zaključala bih vlastitim rukama vrata pakla da više nitko ne može onamo ući. Oh, kako bih to rado učinila!“ (sv. Veronika Giuliani). Sv. Veronika Giuliani primila je od Gospodina trajno poslanje: ispaštati i trpjeti za grešnike. Ne samo za grešnike, nego za Crkvu, vjernike, Papu, za svoju domovinu. Gospodin ju je izabrao i potvrdio za „posrednicu između mene i grešnika. Stavljam u tvoje ruke sve svoje zasluge… trguj njima na spasenje svih. Traži me što god hoćeš: sve ću ti dati“ (Dnevnik III, 488).

Te svetice upoznale su vrijednost „besmrtnih duša stvorenih na sliku Božju“, što znači „biti izgubljen zauvijek“, „zauvijek izgubiti najviše dobro“, „biti vječno odijeljen od Boga“ (sv. Veronika G.). One su doslovno suzama danju i noću vapile pred Gospodinom zagovarajući grešnike i velikodušno se prinoseći kao „žrtve prinosnice“ (M. M. Martinengo).

Čitajući životopise i spise ovih svetica, ostajemo zatečeni izvanrednim darovima i pojavama: svete rane, trnova kruna, krvarenja, agonije, mistično vjenčanje, itd. Zapravo, to je odgovor u mjeri dara i dar u mjeri odgovora: one su čitavim svojim bićem odgovorile na uzvišeni poziv da slijede Kristove stope. Razumijemo sada snagu Klarinih: „svu sebe daruj“ (3PJa 13), „svim srcem ljubi“ (4PJa 9; PEr 11), „potpuno ljubi“ (3PJa 15).

Papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici Spasonosno trpljenje, br. 27, kaže: „Oni koji sudjeluju u Kristovim patnjama zadržavaju na poseban način u svojoj patnji jednu česticu neprocjenjivog blaga Otkupljenja svijeta i mogu podijeliti ovo blago s drugima“.

Papa Pio XII, potičući vjernike da učine svoj dio kao suotkupitelji s Otkupiteljem, objašnjava kako se to otajstvo odvija: „Mada su u biti grozna muka i smrt našega Otkupitelja zaslužile za njegovu Crkvu neograničeno blago milosti, neshvatljiva Božja providnost odlučila je da se ove milosti ne trebaju podijeliti sve odjednom; nego da njihovo bogatstvo u mjeri manje ili više obilnoj, treba ovisiti velikim dijelom o našim djelima koja privlače duše svih ljudi, kišu nebeskih darova slobodno podijeljenih od Boga“ (Papa Pio XII, Mystici Corporis, br. 106).

Jedinstvo nas krštenika s Isusom Kristom tako je blisko da postajemo sudionici njegova jedinstvenog svećeništva: „ugrađujte se u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1 Pt 2,5). „Kraljevsko svećenstvo“ pozvano naviještati izlazak iz tame k „divnom svjetlu“ Njegovu (usp. 1 Pt 2,9) i pozivati druge k istome svjetlu

Franjin Uskrs na drukčiji način

 

Franjin Uskrs na drukčiji način


 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


U svojoj želji da savršeno nasljeduje stope Gospodina našega Isusa Krista, sv. Franjo je nastojao unići i u same Gospodinove osjećaje i pokrete njegove duše. Nasljedovanje stopa Sina Božjega izrazio je preuzevši život siromaštva, malenosti, služenja, darivanja sebe drugima. Pokrete Gospodinove duše naučio je iz Evanđelja, ali ih prepoznaje i u psalmima. Što je upio i usvojio zapisao je sastavivši tako molitvenik za svoju dušu koji je nazvan Časoslov Muke Gospodnje. Moleći psalme Časoslova Muke prepoznajemo prizore Muke: molitva u Getsemaniju, suđenje, bičevanje, križni put, napuštenost od strane bližnjih, izrugivanja svjetine te sama smrt. U Časoslovu Muke ne susrećemo napuštenost od strane Oca. Sin Božji, Sluga Jahvin, premda ponižen, stradajući, mučen na razne načine ostaje u Ocu i Otac u njemu.

Premda sv. Franjo nije teolog, on ima svoju teologiju. Ono što njegovoj teologiji daje jedinstvenost proizlazi iz njegova odgovora na Riječ Božju i službenu teologiju: „slijediti stope Gospodina našega Isusa Krista“. Tako je on dao i jedinstveni pogled na vazmeno otajstvo: Gospodnju muku, smrt i uskrsnuće.

Sastavljajući svoj Časoslov Muke Franjo je preokrenuo poredak liturgijske godine: za njega ona počinje Mukom Gospodnjom: „od povečerja Velikog petka, jer je te noći izdan i uhvaćen Gospodin naš Isus Krist“ (ČMu, rubrika). Tako protivno uobičajenom mišljenju da je Franjin božićni psalam temelj za razvoj njegovih vazmenih psalama, čini se da je suprotno: božićni psalam započinje Ulaznom pjesmom svetkovine Uzašašća. Stoga je za Franju korijen kontemplacije Božića vazmeno otajstvo. Njegov časoslov prikazuje Sina Božjega kao onoga koji ljubi Oca i dariva svoj život. To je karakter Sin Božjega odvijeka, a u vremenu je to očitovano preuzimanjem poniženja naše ljudske naravi i Muke i smrti radi naših grijeha, za naše spasenje.

Moleći psalme jedan za drugim vidimo kako se isprepliće govor Mučenoga i Proslavljenoga. Ponekad je teško razlučiti što pripisati jednomu, a što drugomu. Franjo, naime, i u usta Uskrsnuloga stavlja vapaje Velikog petka. Kako to objasniti?

Na početak svakoga časa Franjo stavlja Hvale koje započinju: „Svet, svet, svet Gospodin Bog svemogući, koji jest, koji bijaše i koji će doći“ (HvČs 1). Tim retkom Franjo nas uvodi u Knjigu Otkrivenja i viziju Jaganjca, „zaklanog Jaganjca“ (isto, 3). Čini se da Franjo, moleći Časoslov Muke, ima pred očima Raspetoga koji je umro i uskrsnuo i „jest“ u nebu, ali kao zaklani Jaganjac. Franjo, naime, i u Poticaju na hvaljenje Boga i u Hvalama uz svaki čas donosi redak iz Otkrivenja: „Dostojan je zaklani jaganjac primiti hvalu, slavu i čast“ (PoHvBo 17); „Dostojan je zaklani jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast, i slavu, i blagoslov“ (HvČs 3). Nije li i završetak svakoga časa time nadahnut: „Blagoslivljajmo Gospodina Boga živoga i istinitoga; uvijek mu iskazujmo hvalu, slavu, čast, blagoslov i sva dobra“?

Druga pojedinost jest Franjina Susceptio-teologija. U dva psalma Franjo naziva Oca: „Deus Susceptor meus“ ( Ps XI,9. XII,9). Često se to prevodi: „Bog je moja utvrda“ i sl. Međutim, Franjo promatra Krista kao žrtvu koja se prinosi, uzdiže k Ocu: „Kad su se navršili dani da bude uznesen“ (Lk 9,51), a Otac je onaj koji prima njegovu žrtvu. To je Franjo naučio sudjelujući u svetoj misnoj žrtvi, a poznato je da se pri sastavljanju Časoslova Muke služio misalom.

Vapaji i prošnje na usnama proslavljenoga Krista jesu vapaji Krista svećenika koji prinosi svoju žrtvu; to su ujedno vapaji njegova mističnoga Tijela, kojemu je On glava, a koje je na zemlji još u progonstvima. Premda Kristovim uskrsnućem počinje dovršenje posljednjih vremena, definitivnog i proslavljenog svijeta, mi na zemlji nismo u pasivnom mirovanju, nego u borbi do njegova drugog dolaska - paruzije: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov koji otkupi duše slugu svojih vlastitom presvetom krvlju svojom, i neće napustiti nikoga tko se u njega uzda. I znamo da dolazi, da će doći suditi po pravdi“ (Ps VI, 15-16).

Svojom malom ali velikom teologijom Časoslova Muke Franjo je htio hraniti duhovni život svoje braće, ali i ostalih vjernika. Međutim, ovo jedinstveno djelo u zapadnoj Crkvi ostalo je gotovo nepoznato i potpuno istisnuto zbog brze klerikalizacije Reda. Nama danas ono svojim bogatim značenjem može posvijestiti da smo mi sljedbenici Raspetoga, tj. Onoga koji je Uskrsli, uvijek živ, a koji se udostojao radi nas podnijeti Muku: tj. „roditi se na putu“ (Ps XV, 7, božićni psalam) i biti razapet

Posljednje utočište tjeskobnima

 

„Posljednje utočište tjeskobnima“ (PrKl IV,12)


 

 Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


„Neka [opatica] tješi žalosne. Neka bude posljednje utočište tjeskobnima, da u slabih ne pobijedi bolest očaja ako u nje ne bude lijeka za ozdravljenje“ (PrKl IV,12). Ovo je središnji propis u Pravilu sv. Kare u nizu drugih koji se odnose na obveze opatice i majke u zajednicama Siromašnih sestara.

U načinu života najuzvišenijega siromaštva, što ga je utemeljila, Klara pronalazi da se može dogoditi da ima onih koje su još siromašnije, slabije, potrebitije, na rubu zajednice zbog ovog ili onog razloga: bolesti, moralne slabosti i duhovne patnje. Takve sestre u Klarinoj zajednici osobita su ljubav i briga opatice. Ako joj prethodno brani posebne naklonosti, priklanjanja ovoj ili onoj skupini određene društvene pripadnosti, ovdje Klara usmjerava opaticu kome da se prikloni, prema kome treba gajiti „posebnu naklonost“ (PrKl V,11): to su one koje su u „povjerenom joj stadu“ (isto IV,9) najslabije.

Ljubav prema najpotrebitijim sestrama nadilazi svaki strah i opasnost. Evanđeoska škola Svetoga Damjana uvela je Klaru u slobodu djece Božje koja djeluju vođena Kristovom ljubavlju: „Iz ljubavi prema Kristu ljubeći jedne druge vani djelima pokazujte ljubav koju unutra imate“ (OporKl 59). Zato se Klara usudila upotrijebiti svu svoju majčinsku domišljatost kako bi, brineći se za duše i tijela svojih sestara, otvorila put Božjoj milosti do dubina pojedinih.

Postupak za proglašenje svetom često opisuje Klarinu sućut sa sestrama koje su bile u velikim kušnjama: „Kad bi spomenuta gospođa Klara ponekad vidjela neku sestru da trpi napastovanje ili nevolju, ta bi je gospođa potajno pozvala i plačući je tješila, a ponekad bi se preda nju ničice bacila“ (PostKl X,5). Smatra se da je jedno od najljepših svjedočanstava sljedeće: „I dodala je ova svjedokinja da ona sama, budući je bila bolesna, jedne je noći bila vrlo ojađena zbog teške bolesti na kuku, [i] počela se žaliti i jaukati. I ta ju je gospođa upitala što joj je. Onda joj je ova svjedokinja kazala svoju bol. I ova se Majka bacila točno na taj kuk na bolesno mjesto a zatim je tu postavila neku tkaninu koju je imala na svojoj glavi; i odmah je bolesti s nje posve nestalo“ (isto VII,12). Poznat je i slučaj s. Andreje koja je, u silnoj želji da ozdravi, samu sebe skoro ugušila (isto 3,16). Sv. Klara je znala za njezinu bolest, ali je jedne noći „u duhu saznala da je ona bila u velikoj kušnji kako bi od toga ozdravila“ (isto 3,16). Sestra Andrea je, dakle, bila jedna od onih koje Klara spominje u Pravilu: upala je u očaj jer u Majke nije bilo lijeka za njezinu bolest. No Klara se pokazala njezinim posljednjim utočištem, uvela ju je u istinu, ukazala joj je na njezino bijedno stanje duše te ju pozvala na promjenu života: „Jadnice, ispovjedi Gospodinu svoje nakane, koje su i meni dobro poznate. Evo, ono što si htjela izliječiti, izliječit će Gospodin Isus Krist. Ali promijeni svoj život nabolje (…). Na njezine riječi primila je duh skrušenosti i doista očito popravila svoj život“ (LegKl 59).

U nedostatku lijeka za ozdravljenje, Klara, „utjeha žalosnih i posljednje utočište tjeskobnih“ (usp. PrKl IV,12) imala je moćno sredstvo: izvanrednu vjeru u Božju svemoć, da će on za svoje dragovoljne sirotice učiniti i čuda. Izjave sestara na Postupku donose niz svjedočanstava o čudesnim ozdravljenjima sestara po Klarinoj molitvi.

Međutim, pišući gore navedeni propis za svoje nasljednice, Klara ne traži od njih da od Boga nužno isprose čudo za svoje sestre. Ali traži od njih da upotrijebe sve moći svojega srca kojima je obdaren svatko tko je upoznao Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 8,11). Traži da budu slika Boga koji je „utočište i sklonište u dan nevolje“ (Ps 58,17), slika Duha Svetoga koji je nazvan Utješitelj, Branitelj (Iv 14,26), „otac ubogih“ (Duhovska Posljednica). Kao što je Duh Sveti Utješitelj i Branitelj zato što je „Duh Istine“ (Iv 14,17), što „doziva u pamet sve što“ se odnosi na istinu o Bogu i čovjeku (usp. Iv 14,26), tako i Klara hoće da njezine nasljednice budu ne one koje udaljavaju od Kristova križa nudeći jeftina rješenja ljudskim gestama, nego, naprotiv, pomoć da se križ zavoli, prihvati i nosi u mirnom predanju.

Neprestano slušamo o depresiji, očaju, tjeskobi… S Kristom na križu razapeto i Duhom Svetim produhovljeno naše tijelo može postati prijenosnik Božje ljubavi. To spada na naše služenje, na našu malenost, na naše bratstvo.

Klarin jednostavan put kontemplacije

 

Klarin jednostavan put kontemplacije

 


Piše: s. M. Tarzicija Čičmak, klarisa


Klara kontemplacijaPromatrajući Klaru i njezine sestre koje se nisu bojale „nikakve oskudice, siromaštva, napora, nevolje, omalovažavanja ni prezira svijeta“, Franjo se „veoma obradova u Gospodinu“ (usp. OporKl 27-28). To je bila tolika radost da im je dao Oblik života i preuzeo na sebe i Manju braću trajnu brigu o sestrama. Čemu se to Franjo veoma obradovao?

Klara i sestre bile su veoma pobožne djevojke još u roditeljskoj kući. U Svetome Damjanu posvetile su se molitvi još više. No Franjo se nije radovao gledajući ih kako mole, nego se radovao vidjevši ih kako nose križ, kako trpe za Krista i s Kristom. On je u njima vidio one koje su doista susrele Gospodina, koje u tim teškim trenutcima žive povezane s Gospodinom jednako kao kada su u crkvici na molitvi. Ako za sv. Klaru životopisac kaže da se iz njezinih usta „kroz dvadeset osam godina neprestanog bolovanja nije čulo mrmljanje, niti jadikovanje: nego je iz njezinih usta uvijek izlazio sveti razgovor, uvijek zahvaljivanje“ (LegKl 39), to znači da su i početne godine u Svetome Damjanu bile takve. Preuzvišeno siromaštvo u njoj je izdublo zdenac iz kojega je šikljala voda radosti.

Iz toga razloga Franjo daje Klari i sestrama mali Oblik života koji ne donosi naputke kako živjeti, nego teološko obrazloženje onoga što one već žive: „Budući da ste se po božanskom nadahnuću učinile kćerima i službenicama svevišnjega, vrhovnoga Kralja, Oca nebeskoga, i zaručile se s Duhom Svetim te izabrale da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja, želim i hoću osobno i po svojoj braći uvijek se zdušno i posebno brinuti o vama onako kao o njima“ (PrKl VI,3-4). Iz onoga kako žive preuzvišeno siromaštvo u svim njegovim oblicima, Franjo vidi da su Klara i sestre u uskoj povezanosti sa svakom osobom Presvetoga Trojstva, kao Marija.

Kao što Klara preuzvišeno siromaštvo iščitava kroz mistično zaručništvo, tako ga Franjo iščitava trojstveno i marijanski. Za sebe i braću reći će da su „nove lude na ovome svijetu“ (usp. OgSav 68), ali za sestre nalazi prelijepe izričaje: kćeri, službenice i zaručnice. Međutim i ti izričaji u Franjinoj misli znače evanđeosku ludost: „izabrale [ste] da živite po savršenstvu svetoga Evanđelja“ (PrKl VI,3). Konkretno to znači „ne imati uopće nikakve posjede, slijedeći u svemu stope Onoga koji je radi nas postao siromah“ (PovSir 3). To je ludost koju je povijest nazvala „Povlastica siromaštva“, gdje siromaštvo znači neposjedovanje vremenitih dobara.

Franjo je zabranio braći da u svom itinerantskom načinu života ni na koji način ne primaju novac. Klara je i u tome njegova vjerna učenica i odabire još teži put. Ona se usudi zajednicu od pedeset sestara ostaviti bez sigurnosti koju monaška tradicija dopušta kako ne bi stradala molitva i duhovni život monaha. Za zatvorenu zajednicu, kakva je bila ona kod Svetog Damjana, neposjedovanje zemljišta (usp. PrKl VIII,10-15) bila je velika ludost.

Franjo i braća na svom putu sami su išli u prošnju za svoje potrebe: „neka s pouzdanjem idu prositi“ (PPr VI,2), dok Klara i sestre „neka s pouzdanjem šalju (….) po milostinju“ (PrKl VIII,2), ovisne tako ne samo o Ocu, nego i o čovjeku koji je sredstvo Božje providnosti. „S pouzdanjem“ je jedina sigurnost koje Pravilo dopušta sestrama.

Zanimljivo je da Klara, koja u pitanju zemljišta ipak dopušta sestrama nešto zemlje izvan klauzure – koju, istina, sestre ne uživaju nego je neobrađena – radi odvojenosti samostana, ipak ih ne lišava one brige koju osjećaju siromasi. Klara je mistično sjedinjenje, najviše stupnjeve duhovnoga života, vidjela moguće upravo u uvjetima najuzvišenijega siromaštva. Molitva, traženje Boga, čežnja za Njim nije moguća ako smo na zemlji siti, priznati, bogati, slavni… Naprotiv, Klara smatra da se Boga susreće upravo kada kušamo siromaštvo u svim njegovim oblicima, materijalno, moralno i duhovno. Samo siromah treba Boga: „Gospodin samo siromasima kraljevstvo nebesko obećaje“ (1PJa 25).

Kada se kaže da je za Franju Siromaština „zaručnica“ i kada Klara kaže da se zaručuje s Kristom siromašnim, to je jedno te isto. Radi se o tome da se siromaštvo, koje je Kristovo, dotiče, ljubi, tjelesno osjeća u „oskudicama, siromaštvu, naporima, nevoljama, omalovažavanju i preziru svijeta“ (usp. OporKl 27). U Povlastici siromaštva nalazimo gotovo identične riječi kao u pismima sv. Klare Janji Praškoj koje potvrđuju gore rečeno. Gdje Povlastica siromaštva kaže: „U toj odluci uopće vas ne straši oskudica u dobrima, jer je ljevica nebeskoga Zaručnika pod vašom glavom“ (PovSir 4), Klara kaže: „sjećaj se svoje odluke (…) djevice, siromašna, Krista siromašnog prigrli“ (usp. 2PJa 11.18). Ili: „Onaj koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske neće vas iznevjeriti (…) sve dok vam u vječnosti ne daruje samoga sebe, onda kada vas njegova desnica zagrli još većom radosti, u punini Njegova motrenja“ (PovSir 6), a Klara piše: „Trčat ću i neću sustati dok me ne uvedeš u vinski podrum, dok tvoja ljevica bude pod glavom mojom, a desnica me sretno bude grlila“ (4PJa 31-32).

Za Klaru mistika se konkretno vidi u djelima, u svakodnevnom nošenju križa, „vjerno i pobožno“ (PrKl VII,1). Govoreći o načinu rada, a to znači također podnošenje svih mogućih napora, opominje sestre neka „ne trnu duha svete molitve i pobožnosti, čemu ostalo vremenito mora služiti“ (isto,2). Često slušajući druge koji nam povjeravaju svoje patnje, borbe, padove, grijehe , imamo odgovor kako je važno moliti. No i sami često tražimo utjehu u nečemu drugom. Tužimo se na umor i iscrpljenost, a Klara nam pokazuje da je moguće desetljećima živjeti podnoseći sve oblike siromaštva ako u svemu tražimo Božje lice. Tražimo li samo sebe, dokazivanje samih sebe, ostat ćemo prazni jer ono vremenito stavljamo ispred duha svete molitve i pobožnosti. Klara je trčala, nije sustala, zato joj je u svim životnim nedaćama Zaručnikova ljevica bila pod glavom, a desnica ju njegova grlila.

I Franjo i Klara pokazuju nam običan put kontemplacije, put doista nastao Utjelovljenjem Riječi, put dostupan našemu siromaštvu. Možemo li u svom siromaštvu vidjeti Kralja slave (usp. LegKl 46)?

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio