• 1banner-naslovnica_slide.jpg
  • 2banner-naseogledalo_slide.jpg
  • 3banner_Gospa_slide.jpg
  • 4banner_ljubav.jpg
  • 5banner_blagoslovljen.jpg
  • 6banner-susretuasizu_slide.jpg
  • 7banner_kardinal_slide.jpg
  • 10banner-samost-unut_slide.jpg
  • 11banner_kakojedobro_slide.jpg
  • 12banner_slide_rad.jpg

Kvaternikova ulica 167, 10000 ZAGREB, HRVATSKA  Tel./fax: +385 1 37 36 524 • E-mail: samostan @ klarise-zg.hr

DEVETNICA SV. KLARI

Klara Ikona

~~~Gospa Fatimska~~~

Gospa Fatimskaj

DEVETNICA

Osam stoljeća odvažnosti

1 - POČECI, 1212. - 1253.
 
      Život sv. Klare u samostanu Sv. Damjana odgovorio je na potrebe redovničkoga života onoga doba, osobito žena. Dvanaesto i trinaesto stoljeće poznato je po promaknuću redovničkoga života za žene, koje su do toga vremena bile u manjini među redovničkim zajednicama.
      Pred kraj Klarina života, više od 150 zajednica izjasnilo se da pripada njezinom načinu života. Neke su od njih započele kao male pokorničke zajednice (npr. zajednica Ermentrude u Brugesu, Belgija), druge su nikle na poticaj nekih kraljevni koje su htjele Bogu na čast podići velike i sjajne samostane u koje su se često puta i same povukle (sv. Janja Praška, sv. Kunigunda) ili se nastanile pored njih (bl. Izabela Francuska).
      Manja braća su svojim putujućim načinom života pridonosila širenju glasa o svetoj Klari i njezinim sestrama te tako potakli mnoga zvanja klarisa. U mnogim gradovima Italije, južne Francuske, i Španjolske niču male skupine žena koje žele živjeti način života Sv. Damjana. Samostani osnovani na sjeveru Francuske, te u njemačkim i slavenskim zemljama nagoviještaju daljnje širenje Reda.
 
2 - IZDANI IDEAL (1253. - 1406.)
 
      Zbog velikog gospodarskog pada i društvene krize, mnogovrsnih ratova i epidemije crne kuge, stanovništvo, koje je sve više raslo, bilo je izloženo oskudici i bijedi. Gradske i crkvene vlasti vrlo su se bojale da će razvoj prosjačkih redova (franjevački, dominikanski, itd.), koji žive od milostinje, financijski teško opteretiti pučanstvo. Pape su se također bojali da će materijalna nesigurnost teško naškoditi duhovnom životu zajednica. Urban. IV. je stoga dao klarisama ublaženo pravilo, koje dopušta posjedovanje u zajednici (pojedinačno i dalje svaka redovnica ostaje bez prava na vlasništvo), čime je pomućena značajka načina života koji je htjela sv. Klara. No većina je samostana prigrlila ovo »urbansko« pravilo, koje je Siromašnim sestrama dalo službeni naziv Red sv. Klare.
 
3 - DUHOVNI PROCVAT U XV. I XVI. STOLJEĆU
 
      Dok Crkva u XV. st. proživljava duboku krizu (protupape, neuredan život svećenstva, mlakost redovnika, nepovjerenje vjernika), u Redu sv. Klare osjeća se velika potreba za hitnom obnovom. U Francuskoj je sv. Koleta ponovno uspostavila Pravilo sv. Klare koje je popratila svojim Konstitucijama, koje su bile na snazi kroz šest stoljeća i temelj mnogih budućih obnova klarisa (primjerice kapucinke).
      I Španjolska je prigrlila Koletinu obnovu. U Italiji su se klarise obnavljale uz pomoć Manje braće opservanata. Pravilo sv. Klare se prepisivalo, proučavalo i sa zanosom tumačilo u samostanima u Milanu, Mantovi, Folignu, Peruđi, Ferrari, Bologni i Messini, pod vodstvom gorljivih klarisa poput sv. Katarine Bolonjske i sv. Eustohije Calafato.
      Obnova je jednako tako prigrljena i u Njemačkoj, osobito u samostanu u Nürnbergu, pod vodstvom opatice Caritas Pirckheimer. Ove renesansne klarise uspjele su se uzdići na visoku razinu kulture i svetosti, ostavivši svjedočanstvo ljudske i duhovne ispunjenosti. Mnoge su, poput sv. Katarine Bolonjske i bl. Battiste Varani, bile prave duhovne naučiteljice. Njihov duhovni život bio je nagovještaj pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu: »Vidi i kušaj slatke vode koje teku iz njegova desnog boka... neka ti Kristove rane budu uvijek ogledalo...« (bl. Battista Varani).
      Pod naletom Reformacije, mnogi su samostanu zatvoreni, razoreni, a zajednice rastjerane. Duhovni život je osjećao trzavice, nije imao onaj evanđeoski žar prethodnih obnova i počeo je slabiti. Nastaju nove struje: pokret strogog opsluživanja, među kojima su kapucini koji su isticali molitvu, siromaštvo i pokoru. Vrlo ubrzo, 1537., niče ženski ogranak, zahvaljujući Mariji Lorenzi Longo iz Napulja: kapucinke, nazvane također „Kćeri Muke“. Kapucinke su dale Crkvi nekoliko velikih mistikinja: sv. Veroniku Giuliani, bl. Mariju Magdalenu Martinengo, sl. B. Konzolatu Betrone, itd.
 
4 - MISIONARSKE PUSTOLOVINE U XVI. I XVII. STOLJEĆU
 
      Otkriće Novoga svijeta otvorilo je putove za širenje Reda. Veoma brzo su se i klarise pridružile misionarima. Već na početku XV. st. bile su prisutne na Azorskim otocima, Kanarskim otocima i u Maderi. Prvi samostan u Novom svijetu smjestio se u San Domingu, 1552. Razrušio ga je g. 1566. Francis Drake, engleski gusar, ali je ubrzo ponovno sagrađen. U drugoj polovici XVI. i u XVII. st. osnutci se umnažaju u Peruu (Cuzeo 1558., Lima 1602.), Meksiku (1570.), Kolumbiji (1572.), Čileu (1582.), itd. Španjolke, kreolke i Indijanke živjele su zajedno u samostanima. Kolumbijska klarisa s. Franciska del Castillo (1671. - 1742.), autorica autobiografije i mnogih eseja, smatra se prvim piscem kolumbijske književnosti.
      Godine 1620., s. Jeronima de la Asunción s nekoliko sestara ostavlja svoj samostan u Toledu i odlazi na Filipine, kamo su stigle nakon 15 mjeseci putovanja. U Manili su osnovale kraljevski samostan. Zajednica je narasla te su osnovale drugi u Macau 1633. godine.
 
5 - RAZNOLIKOST XVI. I XII. STOLJEĆA
 
      Godine 1680. bilo je u svijetu oko 17.000 klarisa i oko 2000 samostana. Prema životnim uvjetima u kojima su klarise živjele, ljudi su ih različito nazivali. Tako su klarise koje su slijedile Pravilo Urbana IV. (ublaženo Pravilo) nazvane „bogate klarise“ ili urbanke, a one Pravila sv. Klare „siromašne klarise“. Ove posljednje su ponekad prosile milostinju od svojih „bogatijih“ susestara. Postojali su kraljevski samostani veličanstvenih arhitektonskih konstrukcija sa sto do dvjesta redovnica u zajednici, dok su samostani koletinki ili opservantkinja bili mali i zbijeni.
 
6 - GUŠENJA I OBNOVE: OD KASNOG XVII. DO XXI. STOLJEĆA
 
      Misaone struje protivne klauzurnim samostanima te događaji vezani uz Francusku revoluciju, koji su se obrušili na samostane i opustošili ih, zatekli su klarise nepripravne. Sve su one, ipak, bile jednodušne u svojoj čvrstoj odluci da ustraju u svom načinu života: pojedinačni otpadi bili su rijetki. Val gušenja započeo je pred kraj vladavine kralja Luja XV. u Francuskoj zatvaranjem samostana koje je vjerska komisija smatrala „smetnjom“.
      Gušenje je postalo sustavno 1782. u zemljama volterovskog cara Josipa II., doseglo svoj vrhunac u Francuskoj za vrijeme revolucije te u cijeloj Europi, osobito u Italiji, kojom su prošle Napoleonove čete. Nastavilo se mjestimice u XIX. st. u Španjolskoj i Portugalu, gdje je vlast preuzela „svjetovna“ vlada; zatim početkom XX. st. s progonstvima u Meksiku, a nakon Drugog svjetskog rata zatvoreni su svi samostani klarisa u Istočnoj Europi.
      Uza sve to, klarise su izvanrednim poletom nastavile s novim osnutcima po cijelome svijetu: Sjedinjene Države 1875. - 1882., Kanada 1902., Sjeverna Afrika 1931., Birmanija 1932., Indokina 1935., Tajland, itd.
 
7 - ZAJEDNIŠTVO PO ČITAVOM SVIJETU
 
      Nakon Drugog svjetskog rata, klarise su uložile velike napore da se prilagode promjenama u svijetu i Crkvi (II. vatikanski sabor). To su učinile vjerne pozivu svoje Utemeljiteljice i u svjetlu njezinih Spisa koje su proučavale i tumačile, koristeći se svim dostupnim znanstvenim sredstvima.
      Misionarski prodor nastavlja se prema Japanu, Africi i Oceaniji; urođeničke zajednice u Latinskoj Americi i Aziji brzo rastu. One u Meksiku, Kolumbiji i Filipinima posebno su dinamične.
Danas postoji duboko jedinstvo među klarisama zahvaljujući njihovom općem opredjeljenju za Pravilo sv. Klare, jednakom shvaćanju osebujne karizme (što je izraženo u Generalnim Konstitucijama), udruživanju u federacije i međukontinentalnom izmjenjivanju vijesti i pomoći. Sve je vidljivija sveopćenitost Reda. Misionarski poduhvati nisu više povlastica europskih samostana; Meksikanke osnivaju samostane u Angoli i Maroku, Filipinke pomažu francuske zajednice, a u Jeruzalemu je utemeljena međunarodna zajednica klarisa. Jedinstvo klarisa obogaćeno je različitim kulturama.
      Danas klarise sačinjavaju najbrojniji kontemplativni ženski Red: oko 20.000 sestara razdijeljenih u gotovo 1000 samostana po cijelome svijetu (1/5 klauzurnih redovnica).
      Kroz molitvu, rad i gostoprimstvo sestre izražavaju svoju solidarnost sa životom ljudi današnjice. Njihov evanđeoski poziv odgovara na najdublje čežnje ljudi: glad za jednostavnošću, bratstvom, traženje apsolutnog i čežnja za mirom.
 
Literatura: Clare of Assisi. Light for the Way, Éditions du Signe, Strasbourg, 1991.

Klarise tijekom povijesti

      Red svete Klare se veoma brzo rasprostranio. Njegovo uključenje u gradove bez sumnje je uvelike olakšalo to širenje. Ali upravo zbog te uklopljenosti u gradove, još više nego drugi redovnički Redovi, klarise su sudjelovale također u razvoju društva, u njegovim kulturnim preporodima (primjerice, prodiranje humanizma u neke talijanske ili njemačke samostane u XV. i XVI. stoljeću), te su osjetile politička zbivanja (vjerski ratovi, itd...). Povijest samostana klarisa je, dakle, veoma burna kao što je burna povijest društva u kojemu žive. Osim toga, Red je u sebi samome imao snositi iste krize i obnove cijele Franjevačke obitelji.
      Dva su elementa bila uvijek presudna za povijest klarisa: odnos s Prvim franjevačkim redom (franjevcima) i teško održiv ideal.
      Položaj klarisa u odnosu na mušku franjevačku granu posve je osobita. Pravo govoreći, to nije pritjelovljenje koje postoji kod cistercitkinja koje ovise o Generalnom kapitulu; nije to niti podređenost, kao kod dominikanki, gdje ona koja je odgovorna među monahinjama nema niti naslov niti ulogu opatice. Klarise, naprotiv, čine samostalan red. Imaju vlastito Pravilo i osobit način života. Sv. Klara je zatražila od Reda manje braće kao posebnu »milost« da budu duhovni voditelji sestara, jer ih ujedinjuje ista duhovna baština. Ta je pomoć smještena ne toliko u pravne okvire koliko u širi okvir bratske pomoći u krilu jedne obitelji, koja je snažno ujedinjena jednim Duhom koji je i jedne i druge pozvao na isti nacrt života.
      Međutim, najdublje poteškoće nisu dolazile odatle. Želja da žive Evanđelje u njegovoj cjelovitosti, potpuno siromaštvo, ne samo osobno nego i zajedničko, stroga klauzura: sve je to sačinjavalo zahtjevan, težak ideal da ga se savršeno živi. Veoma su se brzo pojavila popuštanja, ublaživanja su izgledala manjim zlom, pa su bila odobravana, katkada i nametnuta od strane papa.
      Ali i među klarisama, kao i u Redu manje braće, nicale su obnove koje su bile sposobne povratiti Red početnoj zamisli utemeljiteljice. Kao i povijest Crkve, tako je i povijest klarisa načinjena od trenutaka junačke svetosti i nevjerojatnih padova.
      Ima, sigurno, razdoblja značajnijih po opadanju i po obnovi, ali često najbolje i najgore nalazimo zajedno jedno pored drugoga. Nikada se, ni u kojemu slučaju, od 1212. godine, nije ugasio Način života kojega je željela sveta Klara. Bez prestanka, kao neki sjajni svjetionik u svjetlu-tami slijeda vremena, nije prestao postojati i sjati izričaj kojim je sveta Klara, ponavljajući Franju, započela svoje Pravilo: »Način života Reda siromašnih sestara jest ovaj: obdržavati sveto Evanđelje«. To je bio pokretač svakog ponovnog uzdizanja.
 
Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

Počeci i značajke Reda

      Red sv. Klare ili Red Siromašnih sestara sv. Klare, pučki klarise, jest Drugi franjevački red i svoje ime nosi po utemeljiteljici sv. Klari Asiškoj. Početak Reda vezan je uz Cvjetnicu 1212. g., kada je sv. Klara napustila očinsku kuću, a time i svoj plemićki stalež, te se pridružila sv. Franji i njegovu bratstvu da u Crkvi slijedi siromašnoga Krista. Klara i njezine sestre nastanile su se u samostanu Svetoga Damjana u blizini grada Asiza (u Italiji), gdje su živjele eremitskim načinom života, prema pravilu, forma vitae, koje im je napisao sv. Franjo.

      Klarise su jedan od posljednjih velikih monaških redova u povijesti Crkve. Kad je Red nastajao, kontemplativne obitelji (benediktinske, cistercitske i kartuzijanske) imale su već iza sebe čvrstu predaju. Čvrsto ukorijenjene u seosku sredinu, prilagođene feudalnome ustrojstvu onodobnoga društva, te su zajednice i nehotice preuzele običaj koji su započeli pustinjski Oci: krut život, teški poljodjelski rad i asketski život osamljenosti radi Boga, pod vodstvom opata. Takav je način života po nekim vidicima odgovarao patrijarhalnom životu biblijskih vremena.

      Sv. Klara je imala na dohvat primjere već dobro prokušanog monaškog života. Od njih je mudro posudila raznolike elemente srodne njezinome naumu, ali im je istovremeno pripojila druge elemente koji su urodili osebujnošću vlastite karizme.

      U odnosu na druge monaške Redove, osobito ženske, Red klarisa se pojavio u posve drugačijim društvenim uvjetima.

      Gradski život, gotovo zaboravljen nakon propasti Rimskoga Carstva, ponovno je oživio u XIII. stoljeću. Društvo se stalo otvarati potrošačkom razdoblju. XIII. stoljeće, naročito plodno, puno životne snage, nabijeno svakovrsnim podstrecima, stvorilo je na svim područjima prve tragove moderne civilizacije. Ta kronološka podudarnost odigrala je nezanemarivu ulogu u franjevačkoj duhovnosti uopće, te u načinu monaškoga života koji je vlastit klarisama.

      U postanku Manje braće i Siromašnih sestara - klarisa postoji ista činjenica: nekoliko braće oko Franje, nekoliko sestara oko Klare, sakupljenih da se međusobno pomažu u zajedničkom življenju Evanđelja i da obnove ne toliko život prvobitne Crkve (svojstveno monasima u strogom smislu riječi), koji je opisan u Djelima apostolskim 2, nego radije iskustvo Isusovih učenika. To je život apostola okupljenih oko Krista, priljubljenih uza nj svim srcem, sjedinjenih s njime, koji su, zahvaljujući njemu postali braća, i koji su doslovno išli njegovim stopama putovima Palestine. Stoga bratstvo i jednostavnost odnosa zauzimaju veliko mjesto u franjevačko-klarijanskom životu.

      Kada je želja za novcem, čini se, postala jedina društvena vrijednost, Klara i Franjo su očitovali svoju volju za korjenitim odreknućem radi «nasljedovanja siromašnoga Krista i njegove presvete Majke» (usp. PKl 6, 7). Odrekavši se svakoga vlasništva, živjeli su jednostavno od rada i milostinje. Takav život siromaštva, potpunoga predanja providnosti preko poziva na velikodušnost drugih, dao je cijelome Franjevačkome redu milost da duboko zahvati pravi smisao siromaštva.

      Evanđelje, bratstvo i siromaštvo jesu temeljne sastavnice franjevačke duhovnosti koje su duboko obilježavale način monaškoga života što ga je započela sveta Klara.

SvDamjan       Uključenje klarisa u gradsku sredinu dalo im je također još neke izvorne crte. Samostan Svetoga Damjana, u kojemu je Klara živjela, a koji je nekada pripadao benediktinskome redu, bio je zbog sigurnosti neposredno izvan gradskih zidina. Ipak, općenito su se samostani osnivali u osami, daleko od gradskih središta. Štoviše, u mnogim slučajevima su se gradovi razvili oko samostana. Naprotiv, samostani klarisa su se gotovo uvijek osnivali u predgrađima gradova, često među radničkim pukom i, veoma ubrzo, unutar samih zidina. U takvim uvjetima «život sakriven u Bogu», kakvim ga je željela sveta Klara, nije mogao poprimiti oblik nekog monaškog «bijega u pustinju».
      A da bi se osigurala nužna osama, uspostavljena je stroga klauzura (zidovi i rešetke): stoga su klarise dobile nadimak „zatvorene gospođe“ ili „zatvorenice“.
      Takva prisutnost u gradu omogućila im je da žive potpuno siromaštvo: bez ikakve potrebe za velikim posjedima; dostajao im je ručni rad unutar samostana te prošnja milostinje. Takvo sudjelovanje u životu siromaha, među kojima su klarise živjele, bilo je posve novi pokušaj za klauzurne redovnice što je, i to ne malo, uzbunilo crkvene vlasti. Klara se morala zbog toga cijeloga života boriti da očuva vjernost svojemu idealu i dokaže kako ga je moguće živjeti.
      Red svete Klare pokazuje, napokon, svoju izvornost u tome što ima vlastito Pravilo, koje je sastavila sama utemeljiteljica koja ga je živjela kao franjevačka klauzurna monahinja gotovo četrdeset godina prije negoli ga je uzakonila. Mnogi ženski kontemplativni Redovi jednostavno su prihvatili Pravilo braće monaha (muškaraca). Druge, kao dominikanke, koje su nastale 1206. godine, dakle malo prije klarisa, primile su Pravilo od duhovnoga Učitelja koji nije bio iskusio njihov monaški život.
      Klara nije kod Manje braće nalazila točan ekvivalent onoga što je htjela živjeti. Ona je, doista, živjela u velikom duhovnom jedinstvu s braćom koja su za sebe stavljala naglasak na molitvu, prošnju i kontemplaciju, povlačeći se u samotišta. Ali oni su također provodili aktivni život putujućega propovijedanja i služenja (primjerice kod gubavaca).
      Premda prihvaćajući svom svojom dušom duhovnost svetoga Franje kao vlastitu i nazivajući se «njegovom biljčicom», Klara je prenijela u svoj kontemplativni život i svojom osobnošću obogatila evanđeoski ideal što su ga živjela braća. To što su ona i njezine susestre živjele, pohranila je u svojemu Pravilu. Zbog toga su u Pravilu potpuno odsutni apriorizmi i ona mu daje ton ravnoteže i ljudske topline, koji su vidljivi u mnogim stavcima. Njegova izvornost jasno se pokazuje kada pogledamo druga stara monaška Pravila.

      Benediktinsko Pravilo, prvo veliko Pravilo na Zapadu, prava je rasprava monaškoga života, puna biblijskih i evanđeoskih navoda, koje organizira, na što mogući bolji način i točno, život u zajednici za Boga, određujući stupnjeve kojima se uzdiže k njemu i ustrajavajući na jednoj od bitnih službi monaha u Crkvi: pjevanju Božanskoga časoslova.
      Karmelsko Pravilo, veoma snažno obilježeno Poslanicama svetoga Pavla, smješta monaški život, u liniji prvih pustinjskih Otaca, kao u središte samotne bitke (važnost ćelije) protiv sila zla.
      U kartuzijanskoj duhovnosti, traženje samoće, kao bitnog sredstva da se nađe Boga, dovodi do gotovo pustinjačkog života.
      U Pravilu svete Klare, u kojemu osjećamo također dah velike i snažne hrabrosti, monaški život poprima radije značenje skrivenog života ljubavne prisnosti s Bogom, kao u najskrovitijoj ćeliji u kući. Sveta Klara je htjela živjeti život više kontemplativan i franjevački nego monaški. Iz monaškoga života je preuzela sastavnice koje pogoduju kontemplaciji: šutnju i klauzuru, a da nije žrtvovala ništa od franjevačkog ideala: prvenstvo ljubavnog zaleta prema Kristu u zajednici učenika.
      Kod dominikanaca i dominikanki, nastalih tek koju godinu prije Reda Svetoga Damjana, kako se u početku zvao, može se zapaziti isti zajedničarski smisao i isti elementi siromašnog i jednostavnog života u radosti, ali je življenje duha različito; geslo Dominikanskoga reda, 'upoznati da se može ljubiti', vodi do potpuno različitog duhovnog puta, više razumskog.
      U svjetlu ovih jednostavnih uspoređivanja, poziv svete Klare u Crkvi pojavljuje se jasno kao polet ljubavi cijeloga bića prema Isusu Kristu, korjenita privrženost njegovu Evanđelju i njegovoj Crkvi. U radosti potpune, ponizne i pouzdane ovisnosti pred Ocem, u zajedništvu, uzajamnoj sestrinskoj i jednostavnoj pomoći kakva vlada među djecom Božjom, u velikodušnosti koja ništa ne odbija slobodnim nadahnućima Duha.
 
Literatura: Nella tua tenda per sempre. Storia delle clarisse. Un'avventura di ottocento anni, (a cura di) p. RINO BARTOLINI ofm, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2005.

laudatoTV banner

ZAŠTITNICA TELEVIZIJE

zatitnica televizije

~~ KLARINA BAŠTINA~~

Klarina bastina

Pisma Generalnih ministara

~FRANJEVAČKI IZVORI~

Franjevaki izvori

PJESMA FRANJO I KLARA

franjo klara

~~ HVALA REDOVNIKA~~

RBA

bg

logo GP




Klarise Zagreb® ::: Design by Schima Web Studio